Piše: Momčilo Močević

U skladu sa proizvođačevom zamisli, većina nas gaji posebna osjećanja prema baš onom ćošku, treće po redu, planete Mliječnog puta, gdje se odigrao prvi najvažniji trenutak u curiculum vitae-u svake individue, što naš dolazak na svijet jeste.

[bs-quote quote=”Polazna tačka za mene je Banja Luka. Nisam mogao da je odaberem, birala je ona mene. Nije li onda logično da njome počnu i druge stvari u životu, između ostalog i  prvi članak za moodiranje.rs?” style=”default” align=”left” author_name=”Momčilo Močević” author_job=”kolumnista” author_avatar=”https://moodiranje.rs/wp-content/uploads/2018/05/momcilo.jpg”][/bs-quote]

Banja Luka je grad, najveći u Republici Srpskoj (jednom od dva entiteta koji sačinjavaju državu Bosnu i Hercegovinu), sa veoma nedefinisanim brojem stanovnika. Među Banjalučanima ćete čuti brojke od 200 000 do 300 000, s tim što rezultate zvaničnog popisa stanovništva iz 2013. koji su glasili 185 042 stanovnika “krajiške ljepotice”, niko ne shvata ozbiljno. Sjedišta najvažnijih institucija Republike Srpske nalaze se u Banjoj Luci (zakonodavne vlasti – Narodna skupština, izvršne – Vlada i Predsjednik Republike, sudske – Vrhovni i Ustavni sud) međutim i dalje se Banja Luka ne naziva glavnim gradom Republike, jer član 9. Ustava iste, to nije tako predvidio, a ono što piše na papiru ipak na kraju mora biti istina, koliko god činjenice govorile suprotno. Pravnici to najbolje znaju (ili oni koji to žele postati).

Banski Dvor, Foto: Pavle Miovčić

Dakle, ovaj moj “centar” Republike vremenom je postao prepoznatljiv po određenim specifičnostima, koje su ga izdvojile od drugih centara i necentara u regionu. Banja Luka je grad prošlosti, istorije, koja ispunjava njenu dušu. Jedan od glavnih spomenika je tvrđava Kastel, dijelom sagrađena u drugom vijeku po Hristovom rođenju od strane Rimljana, za vrijeme principata. Iako je Kastel najstarija građevina takve vrste, dokazi o ljudskim naseobinama sežu u daleko ranija vremena. I danas je Kastel veoma živ, a niko nema dalekosežnije pamćenje od njega.

Tik uz banjalučki dvorac, teče rijeka Vrbas, kojom plove banjalučki dajaci. Dajak je jedinstvena vrsta čamca, izmišljenog baš ovdje kod nas. Vozi se na unikatan način, uz pomoć motke kojom se čamac odguruje od riječno dno i tako dobija potrebno ubrzanje. Zanimiljivost je i to, što je po svemu sudeći, dajak prvobitno bio naziv upravo za tu motku, pa se kasnije prenio i na samo plovilo. Pomenuo bih još jednom Vrbas, ali vrlo kratko. Za tu rijeku vezane su mnoge priče i događaji, ipak za mene on znači život Banja Luke. Dok god voda protiče ispod Gradskog mosta i kraj Kastela, grad postoji i živi. Banja Luka i Vrbas su jedno.

Reka Vrbas; Foto: Pavle Miovčić

Trg Krajine i Gospodska ulica su srce, središte, vjerovatno petog najvećeg srpskog grada na planeti. Još jedna zanimljivost je i to, što iako je glavno banjalučko šetalište oduvijek bilo poznato kao Gospodska ulica, to nikada nije bio njen zvaničan naziv. Kao što nije ni danas, jer ćete naići na table na kojima piše “Ulica Veselina Masleše”.

Preko puta pomenutog Trga Krajine je park, koji nosi ime čuvenog pjesnika i književnika Petra Kočića, sa već kultnim spomenikom, a spomenik još jedne ličnosti, daje prepoznatljiv izgled gradu na Vrbasu. To je zdanje naspram Sabornog hrama Hrista Spasitelja (prvobitno posvećenog Svetoj Trojici, koji su ustaše bombardovale i uništile 1941.), koje predstavlja figuru bana tadašnje Vrbaske banovine, Svetislava Tise Milosavljevića, koji je za svoje vladavine od turske kasabe, Banja Luku pretvorio u moderan grad.

Centar Banjaluke. Ulica Kralja Petra I, Foto: Pavle Miovčić

U samom gradskom jezgru, ali i njegovoj okolini, nalazi se više vjerskih objekata, koji svjedoče o multikulturalnosti i različitim periodima kroz koji je prolazio tokom svoje duge istorije.

Banja Luku, svako ko je u njoj ikada bio, pamti na sebi svojstven način. Neko po navedenim znamenitostima, neko po nekadašnjim (što individualnim, što kolektivnim) uspjesima ovdašnjih sportista, možda i po zelenilu i parkovima, ali čest je slučaj da prva asocijacija uz ime Banja Luka, bude, ništa drugo, do ćevap. Vrlo unikatan, specifičnog i gotovo savršenog ukusa. Ćevapi naravno, nisu jelo koje izmišljeno u Banja Luci, međutim ova naša varijacija na temu, jeste. Doći u ovaj grad, a ne probati domaće ćevape je kao u Parizu ne uslikati se kraj Ajfelove kule. To se mora.

Trg Krajine, Foto: Pavle Miovčić

Kažu i da u mom gradu žive pripadnice ljepšeg pola, koje su dokaz zašto se taj pol od dva postojeća, naziva ljepšim. Kako će jedna osoba, meni izrazito bliska, posebnu pažnju obratiti na ovaj dio teksta, moram birati svaku upotrebljenu riječ i najpametnije bi bilo skratiti ga što je više moguće. Priča se da je “ljepota u oku posmatrača”, pa posmatrači, dođite i uvjerite se sami. Jedan članak svakako nije dovoljan da bi predstavio sve ono što jedan grad ima da ponudi.

Prirodne ljepote, građevine, kulturni, umjetnički, naučni i sportski sadržaji, noćni život,  šetališta, parkovi, rijeka i rječice i na samom kraju stanovnici grada, ono su što Banja Luku čini jedinstvenom i vrijednom pažnje. Sve do sada rečeno, odgovor je na pitanje koje se nalazi u nazivu ovog članka. Kako sam već napisao:

Banja Luka je grad prošlosti, ali i budućnosti.

Često, kada negdje otputujem, po povratku imam osjećaj da se mnogo toga promijenilo i da je dosta novog “niklo” za kratko vrijeme. Ulaganje u infrastrukturu (zgrade, saobraćajnice…) daje Banjaluci epitet velikog gradilišta. Vjerujem da ta činjenica, samo ide u prilog, nikako na štetu.

Svi vi koji do sada niste, savjetujem, posjetite Banja Luku, čvrsto vjerujem, naći ćete nešto po čemu ćete je upamtiti do kraja svog vijeka. Tokom kojeg godišnjeg doba će se taj susret desiti, treba udesiti prema ličnim sklonostima. Svoj grad najviše volim ljeti, ali i u svakom drugom dobu, pa ne mogu biti od koristi u tom pogledu.

Pa onda, s Bogom i do viđenja.