Hajde da se pozabavimo malo ovom temom. Želim da se pozabavim temama ljubavi preko fizičkih granica, ljubavi kroz predrasude, ljubavi kroz godine i u godinama, kao i ljubavi preko onlinedating platformi.

5 tema za naše čitaoce pa da krenemo.

#1 Ljubav preko fizičkih granica

Iz mog okruženja imam još primera. Jedan je prijateljica koja je u prelepom braku sa čovekom koji je Hrvat i imaju dvoje divne dece. Ne znam kako da opišem to kako je tretira, što se pak, iskreno ne bi moglo reći za njegovu užu familiju. Ali, ruku na srce, tu su već u pitanju više lični, no nacionalni pristupi, tako da eto – može i to da bude bez problema kad su ljudi – ljudi.

Drugi primer, loš, je prijateljica koja je radila na brodu i u 2 (slovima DVA) navrata doživela da joj je partner s kojim je planirala život – ispostavi se u braku i to sa ne 1,2, već 3 i 4 dece. To koliko ljudi lažu, bezočno i aktivno i dan danas me šokira, a posledice koje takve laži ostavljaju leče se ljubavlju kakvu je ona recimo, hvala Bogu našla.

Problem sa vezama na daljinu je što je izuzetno teško proveriti i spoznati stvarnu sliku stvari, a u okolnostima u kojima je svet danas kao na dlanu, ovo je zamka u koju mnogi upadnu, stradaju, a ne vredi posle pitati se gde mi je bila pamet.

I meni se desilo da više puta poverujem u lepe i detaljno islikane slike života, pa da vidim da je realnost mnogo drugačija, ali to je druga vrsta granice, one koju moramo postaviti sami sebi i reći – nije do mene, ja zaslužujem bolje, odnosno, normalno i stvarno. A granice koje postoje na svetu, a tiču se vremena i prostora, možda novca i organizacije, itekako su teške za prevazilaženje.

Ali nije ih nemoguće savladati uz uzajamne napore, volju i naravno – ljubav.

Iako vam možda treba sudski tumač za hrvatski jezik da biste razumeli ovu prepisku, u njoj se nalazi toliko istinskih dilema kada je u pitanju ljubav preko granice, posebno u komšluku, ali i na daljinu.

Segregacijski fenomen “dve škole pod jednim krovom” koji još postoji u Bosni i Hercegovini, donosi nam jednu lepu priču, možda i najlepšu 24 godine nakon rata, o Elizabet Eli Hrgić i Inasu Dagoji koji su i pored fizičkih barijera uplovili i bračne vode.Ili pogledajmo primer iz Travnika.(http://www.forum.hr/showthread.php?t=471298)

Ela je pohađala Katolički školski centar “Petar Barbarić”, gde se nastava izvodi prema hrvatskom planu i programu, dok je Inas išao u Mešovitu srednju škola “Travnik”, koja nastavu izvodi prema bosanskom planu i programu.

“Nas dvoje. Svatko ispred svoje škole koju smo pohađali. U jednom dvorištu, podijeljenom na dva svijeta. U jednom dvorištu, kojeg oni veliki pregradiše ogradom. Ogradom za koju su nas uvjerili da su oni preko puta drugačiji, zlobniji, ništaviji. I mi kao mali smo im možda i vjerovali. Ali što znači jedna ništavna žica, komad armature, koja u očima velikih jamči zaštitu, što znači, pored ljubavi?! Ljubavi koja ruši granice, barijere, predrasude, ponos. Ljubavi koja u onom drugom vidi čovjeka. Čovjeka sa srcem i dušom, satkanog od krvi i mesa, sa tisuću i jednom vrlinom i manom. Čovjeka kojeg je onaj Najveći satkao od najljepših mogućih niti. Mi smo se prepoznali. Nevidljiva ruka odabrala je nas dvoje da volimo, ljubimo, opraštamo, gradimo neke bolje svjetove, imamo i učimo djecu pravim i istinski ljudskim vrijednostima,“ napisala je Ela.

(izvor: N1)