Piše: Milica Pantić

Naredna godina me je ponovo navela na iste vode Golfskog zaliva. Kažu da živim američki san… ne znam koliko je američki, ali moj je definitivno. Živim u sasvim drugačijem svijetu od onoga u kojem sam odrasla. Za sada dovoljno zarađujem da izdržavam samu
sebe i priuštim sebi mala zadovoljstva.

Trenutno radim kao konobar u restoranu sa dugogodišnjom tradicijom na jugu Amerike. Za početak je dobro, ali svakako planiram da napredujem na mojoj skali uspjeha.

Moja svakodnevnica je smjena od sedam do 12 sati, kako kada. Poslije naporne smjene vrijeme je
za plažu. Toga nikad dosta. Bilo da je u pitanju šetnja ili ljenčarenje na suncu. Za razliku od
Bosne, ovdje se često jede vani. Amerikanci ne čekaju posebne prilike. Raznolikost restorana je
nevjerovatna – od prave južnjačke kuhinje (koja je predobra), meksičke pa do azijskih
specijaliteta. Za svačiji džep.

A ja, pravo dijete sa Romanije, mora sve da proba.

Južnjačka hrana je uglavnom pržena sa raznim dodacima. Azijska se šeta od sušija do vijetnamske supe “ fo“.

Bezalkoholna pića su besplatna poslije prvog naručenog. Mada im kolači nisu prišli našim. Zato moje kolege jedva čekaju pravoslavni Božić jer znaju da će da omrse brke sarmom i slatkim đakonijama. Rakijom ako ima.

Pošto je ovo turistička regija, ljeti grad vrvi od posjetioca. Vidiš i čuješ šarenilo u svemu. Australijski akcenat, pa čisti turski ili hindu jezik. Ponekad naletim na nekog sa naših prostora, mada većina već živi u SAD-u. Lijepo je popričati na našem jeziku.

Florida je miljenica penzionera i porodica za mali odmor. Porez je svega šest posto koji nije uračunat u cijene, a nemaju tzv. state tax. Raj šta reći… Onda zimi sve zataji kao i naši gradići bez
studenata. Mada bez snijega…

U početku ti sve bude čudno, dok se ne navikeš. Stranci te pozdravljaju na ulici, cure u bikinijima u sred marketa, drive thrue svuda čak i banke, apoteke. Sve dok sjediš u svom autu. Znakovi, upozorenja, upustva svuda i za sve. Samo pitaš i sve će ti objasniti. Ne možeš da omaneš.

Ovdje naučiš da ne generalizuješ ništa.

Stereotip da su Amerikanci lijeni i glupi je čista glupost. Svjedok sam kako ljudi vrijedno rade i trude se da imaju normalan život. Baš kao i svi mi. Naravno da ima onih koji potvđuju stereotipe, ali ne većina. Ko neće da radi taj i nema za života.

Visoko obrazovanje je skupo pa ne mogu svi priuštiti diplome. Mnogi uzimaju studentske kredite da bi se školovali. Činjenica da pozajmnicama se gradi tzv. kreditni broj koji pokazuje koliko ste pouzdani sa novcom. Kada kupujete auto ili bilo šta to vam svi prvo provjeravaju. Ne možeš ništa bez dobrog skora. Ono što mi se posebno dopada je da se mladi uglavnom osamostale sa 18. godina. Mali početni poslovi i vozačka dozvola rade se sa 16. godina.

Razbih po površini naše zablude, tako da ne propuštam prilike na poslu, ali i van posla da razbijam one o nama: rat u Bosni je daaavno završen, bombardovanje Beograda je bilo nepotrebno, da, imamo toplu vodu i struju, ne nismo dio Rusije. I da, naše žene su i te kako lijepe. Tu dobro dođe telefon da im pokažem ljepote prirodne i istorijske cijelog regiona. Do sada Ameri znaju da je za nas normalno da pričamo više od jednog jezika, da smo obaviješteni o svijetu i prije svega da smo teški radnici. To je čuvena.

Možda se sada nadate da vam ja kažem za koga je ova Amerika, a za koga nije. Ne mogu.
Jer nije ni na kome da kaže šta je za vas. To je u vama i samo je do vas koliko želite i koliko ste
spremni na život bez bliskih osoba i dobro utabane rutine.