Piše: Provincijalac Slavica ne klikće na naslove u kojima ne piše „Nećete verovati šta se desilo FOTO + VIDEO“. Tako da, dragi moji i drage moje, ako vas zbuni ovaj, nazovi, uvod – odustanite odmah, molim vas. Dakle, danas ne pričamo o politici, već o fenomenima. Deca komunizma Kao dete koje je odraslo u strogo […]
Dopunjeno: 06. 09. 2023.
Piše: Provincijalac
Slavica ne klikće na naslove u kojima ne piše „Nećete verovati šta se desilo FOTO + VIDEO“. Tako da, dragi moji i drage moje, ako vas zbuni ovaj, nazovi, uvod – odustanite odmah, molim vas.
Dakle, danas ne pričamo o politici, već o fenomenima.
Kao dete koje je odraslo u strogo komunističkoj porodici bilo mi je jako teško da percipiram bilo šta što nije vezano za isto. Slava se nije slavila dok je deda bio živ, jer Bog, naravno nije ni postojao. Bio je Tito, pa Sloba, pa je kum ubio kuma i onda je deda shvatio zajeb.
Već je bio na kraju života, pa se mirno i otmeno povukao u sebe i odlučio da posluša mlađe. Sa punih 80 godina, izlazio je na glasanje na insistiranje ostatka porodice i zaokruživao nekoga koga nije hteo. Mi smo bili klinci, zadojeni pogrešnim ideologijama, i želeli smo promene. Verovali smo u priču da on za osam decenija nije video dovoljno promena, iako je živeo u doba II svetskog rata, prošao logor i sve recidive NOB-a.
Penzionisali su ga rano, u 43. i duže je primao penziju nego što je radio. Pogađate – bio je policajac, stara garda, jedan od onih koji je svoje tajne odneo u grob. Verovao je u film koji mu je serviran, sve do trenutka do kada heroj nije naredio čuvarima pravde, njegovim kolegama da mu otmu, zverski ubiju i zakopaju kuma u kreč. Kum je, razume se, bio direktno odgovoran za promociju i razvoj heroja, i a deda je to znao. A pošto to nije bio prvi kum koji je tako prošao, a deda je voleo da čita – tog momenta, shvatio je da ovo više nije ono i zaćutao zauvek.
Ono što sada znam, a tada nisam znao je da je dedi ljudskost bila iznad svakog ideala. I tu dolazimo do problematike kojoj se danas bavimo. A samim tim i prestajemo o istoriji i politici.
Vazda smo bili čudno tlo. Od kad pamtim, težili smo nekom udruživanju. Možda je to trend savremenog društva. Marks o tome jako lepo piše u svom „Predgovoru“ i to je definitivno ideološki jako ispravno. Jedini momenat i kolege nisu uzeli u obzir je Domanovićev „Vođa“. Da su ga pročitali, siguran sam da bi na vreme napravili alternativnu verziju „Kapitala“ za naše tržište koja bi generacijama koje su dolazile (mislim i na svoju) olakšale put.
Ali, šta je tu je.
Udruživanje i povezivanje nam je u krvi. To je, izgleda jače od nas. Svakog dana slušam iste rečenice, od potpuno različitih ljudi. Uglavnom zvuče poput: „Znaš, ja sam ti ozbiljan individualac. Sedim ja sa sto ljudi, ali ipak imam svoj mikro svet i meni je dobro. Na mene niko ne utiče. Ja sam donosim odluke i dobro promislim pre svake.“ Pitam se, da li je to zaista tako?
Ljutiće se, siguran sam, određen broj zmajeva koji ovo bude čitao zbog ružnog izraza. Verujte mi imao sam i ružnije, ali se vladam, pa se Slavicama unapred izvinjavam ako ih pogodim.
Čopor, nedvosmisleno, nastaje iz interesa. I to je potpuno legitimno. Veoma je bitno da se ljudi udružuju. Veoma je bitno da rade zajedno. Veoma je bitno i da stvaraju vrednost. Ako je i ne stvaraju, treba da se druže jer im je lepo. E, tu dolazimo do ključa problema. Da li im je zaista lepo? Da li su oni svojevoljno odabrali čopor, ili im je čopor nametnut kao jedina opcija? Naravno da jeste.
Osnov gluposti uvek leži u dve činjenice: nedostatku fundamentalnog znanja koje uglavnom stičemo u osnovnom i srednjem obrazovanju i u ograničenosti.
Opet, čini mi se, da zbog pojedinih limita moram konstantno da se ograđujem, pa ću pokušati da budem razumljiviji. Imam druga koji je na fakultetu počeo da radi za jednu veliku kompaniju. On je uvek bio onaj iz društva bez ideje. Neoriginalan, dobar i jednostavan momak. Ni po čemu se nije odvajao i ponekad smo se možda malo više šalili sa njim. Nisu to bile zle šale, već one koje dotaknu nit originalnosti i onda uvrede predmet šala. Prestali smo u nekom trenutku, jer smo shvatili da nas izbegava.
Otišao je u komšijsku zemlju, sa višom školom je počeo da radi, i kako to biva u robovlasničkom čoporu veoma brzo je napredovao. Dobio je čak i službeni auto. Putovao je tamo-ovamo, radeći malo od kuće malo u komšiluku. Njemu su vođe objasnile da je to lajfstajl i da to tako treba. On je to, naravno, prihvatio i prodavao dalje. Nismo se videli par godina.
Sreli smo se 2018. poslednji put. Na doručku u restoranu koji mnogo volim, i gde idem da mi bude lepo, izgovorio je nekoliko neistinitih rečenica, čisto da ja shvatim da se nije nimalo promenio, i onda je sledio šok: „Znaš, mi u kompaniji XY…“ Gotovo. Kraj! Zaboravili smo sve ostalo. Sada imamo samo to „MI i NAŠI“. Krenem ja u Kihotovski proces socijalizacije kako bih mu skrenuo pažnju na opasnost toga što izgovara i naiđem na zid. Naiđem na ljuto lice zato što diram „njegove“. Da mi je tada bila sadašnja pamet, gde bi mi bio kraj? Trebalo je samo da ućutim.
Pored čežnje za vođom, Balkan je čuven i po transferu ljubomore.
Najčešće ljudi koji ne mogu da komuniciraju sa sobom, to što ih muči prebacuju na druge. Objasni on meni tada, da ne treba da mu zavidim na uspehu. Da je on otišao u EU, a ja nisam. Da je ovde sve jako pogrešno a da je zemlja, koju ne bih imenovao, budućnost jer će se on prepoznati. Sedeo sam nemo i slušao, branio se koliko sam mogao, ali nisam uspeo.
Najčešća zamena teza je privid sreće. Znate ono kada mislite da ste nekom bitni, a niste. Firme vam to pokazuju na dosta lep način. Omoguće vam da na nekoj kartici kojoj plaćate račun piše i vaše ime ispod njenog. Pošalju vas u hotel koji ne bi mogli sebi da priuštite ne znajući pritom da ga oni plaćaju koliko bi vi platili stan na dan u istom gradu jer se u startu dogovaraju na desetine hiljada noćenja godišnje. U tom trenutku vama to i nije bitno. Vi ste očarani, vi ste deo nečega. Vi ste revolucija. Sve ostalo je nebitno.
Počela je kuga, drug se javlja i kaže: „Znaš, kompanija otpušta radnike. Smanjuje plate. Hajde da se vidimo da doručkujemo. Ja vodim.“ Stari ja bi odmah potrčao, još bi i odabrao nešto da ga zaboli po džepu. Ovako, samo napišem: „Nemam vremena, izvini!“ On upita: „Pa možeš li sledeće sedmice?“ Odgovorim: „Ne prijatelju, ne mogu nikada!“ I nije inat, verujte mi. Ne bih mu zamerio da je glup.
Ograničenima se mora praštati. Oni sporije kapiraju i takvi su. Ne možete zameriti čoveku što ne zna. Treba mu zameriti ako je sposoban da shvati, a ne želi.
To vam je ona dobra stara priča iz Matriksa o bifteku. On zna da ne postoji, ali ga ipak bira. I tu priča staje. Zaveden, glup, ograničen i nesvestan nije isto. Nikada neće biti i ne sme da bude. Zato neke kategorije dozvolimo, a neke samo sečemo.
I da se razumemo, bio sam u toj njegovoj obećanoj zemlji nekoliko puta. Liče na nas, i dalje se kite starom slavom. Pokazuju građevine vođe koga su streljali. Ništa novo sagradili nisu, a deluje mi da i staro ne mogu da okreče. Pričaju o uspehu i prosperitetu. Hrana je jeftina. Piće je jeftino. Restorani su pristupačni. Skoro su ukinuli pušenje. Kurve su 10€. Deluje poznato (osim ovog dela za kurve)?
Pisao sam mu poruku kada sam se vratio u Srbiju. Rekao sam mu da sam omađijan. Da je taj grad Njujork na Balkanu. Odgovor je, naravno, bio: „Šta sam ti rekao?!“ Ne prijatelju, ništa mi nisi rekao. To nije Njujork na Balkanu, to je jebena kasaba. To ne liči ni na šta. To je prazno i to je kolonija. Samo ti dolaziš iz močvare pa nisi u stanju to da vidiš. Tu nema duša i nema ljudi. To je pokušaj amerikanizacije Balkana koji je u startu osuđen na neuspeh. I tačka.
Da se vratim na priču o čoporu. Problem svih čopora je identičan – negativna selekcija i primitivan koncept nagrađivanja. Po mom mišljenju, loše su prepisali od Egipćana. Znate ono, ako donesete dovoljno kamenja za piramidu, dobićete danas da pijete vodu. I pored toga što vam objasne da ste ponosni što učestvujete u gradnji jednog od svetskih čuda, vi ste svesni da ste i dalje rob. Čopor je evoluirao. Došli su ambivalentniji. Neko je napravio sistem u kome se biraju bolji poslušnici i dovode kao male vođe. Male vođe nagrađuju robove pre svega pažnjom. Funkcionišu po principu tajnovitosti. Čuvena je rečenica: „Ali ovo samo ti znaš i nemoj nikome da pričaš!“ I onda sam osluškuje odakle će pre da čuje i ko je propevao. Neretko rob dobije i hranu, pored vode. Dobije i još ponešto. I rob je srećan.
Ali šta je najveći zajeb? Savremeni čopor ga je pretvorio u roba a njemu objasnio da on nije rob već da je on „Mi u kompaniji“ ili ono drugo što neću da vam napišem, a znate na šta mislim.
Moj pokojni prijatelj je često koristio fraze mehanizmi i umrežavanje. Ceo život je petljao sa masonima, ali je voleo i kafanu i čašu pa je u neretkim trenucima kada supstanca progovori iz njega ispravno govorio o svim tim konceptima. On je shvatao, ali je učestvovao. Iz prostog razloga – jer tako mora. Ta dogma nas sjebava godinama. Znaš ja to i ne volim baš, nije mi bitno, ali tako mora. Ne mora prijatelju, nego si lenj i nisi čovek dovoljno da ustaneš. Ništa se ne mora, osim smrti.
Da se razumemo? Bez čopora se ne može. Makar na Balkanu. Verovatno se ne može ni u svetu, ne znam. Dugo godina sam bio deo velike korporacije, nisam to planirao ni da pominjem iz prostog razloga da ovaj tekst ne bi izgledao kao omaž i razlog zašto više nisam. Jesam, i dalje. Samo sada imam svoje. I moram vam reći, jako je teško, iako tako ne izgleda. Ali, ne pišem više izveštaje. Ne pravdam se. Ne zlostavlja me niko. Probudim se, nasmejan. Odem da radim. Zaglavim jako često. I uznemiravaju me samo kada im to dozvolim. A pustim ih, s vremena na vreme, čisto da se podsetim zašto to ne treba jer smo mi, Balkanci, skloni zaboravljanju. Mi to zovemo praštanje, a to nije isto.
Drugi i možda bitniji problem čopora su priče.
Kad od deset ljudi čujete nešto što nikome ne smete da kažete, znajte da to već svi znaju.
To nam je karakter. Čopor mora da funkcioniše po principu mističnosti. Jer kakva bi to organizacija bila kada bi svi sve znali. Ovo nikada nije bila zemlja koja čuva tajne. Primere toga ćete naći u svakodnevnom životu. Koliko prijateljstava oko vas je puklo jer neko nije znao da ćuti. Koliko brakova je otišlo u Honduras jer se švaler pohvalio kumu kako se snajka dobro udara. Odgovor znate i sami, a upamtite najbitnije – sve što želite da sakrijete, samo pliva ka površini i ona druga strana mu u tome pomaže. Balkanci su tračare. Uvek bili i uvek će biti. Ovi koji nisu su dovoljno limitirani da misli da znaju kome šta treba da kažu, pa se kriju pod tim velom kontra-inteligencije. Sve je ovo lepo obrazložio Andrić u „Priči i pričanju“ i sve je već rečeno.
Ako mislite da ste posebni – niste. Sve se to već nekom desilo, i samo je do Boga, kakva će vaša varijacija eksplozije biti.
Trenutak će biti, sigurno, najgori mogući. Ostalo je do vas.
Razmišljam danima, kako pucaju čopori. Ima tih organizacija koje su savršeno skrojene. Uglavnom se bave proizvodnjom i prodajom svega osim vazduha. Maslov to zove osnovnim potrebama i bez njih ne možemo. Mišljenja sam da čopor puca zbog neoriginalnosti. Sve je uglavnom prepisano. Svaki čopor vam je u stvari piramida. Sećate se onog multilevel marketinga: Kirbi ili Herbalajf? E to vam je to, ljudi moji. Šefovi čopora uzimaju, a Slavica ima najlepšu kuću u pomenutoj Moštanici. Možda ima i dobar auto. Ono što Slavica nema je sredstvo sa kojim će kada dođu po nju moći da ispregovara bilo šta. Šefovi su u uputstvu za život koje im je servirano na A5 papiru, jer više od toga ne mogu da pročitaju, ili ako mogu ne mogu da razumeju, dobili i nekoliko pasusa šta da rade kada kraj počne. Slavici najviše fali, zapravo, mozga. Slavica je ubeđena da je posle kuge čeka nov čopor da je primi u svoje leglo u kome će ona moći da izgovori rečenicu: „Mi u kompaniji XY“ i da uz to doda kako je to apsolutno njen izbor jer je shvatila da ono pre nije valjalo.
E pa, draga Slavice, da ti kažem, nedvosmisleno to što nije valjalo, ti si pomagala. I u tome si učestvovala. I sada nema nazad. To što govoriš nema nikakvu specifičnu težinu. Prilično je prazno, kao i ono pre, i za tebe ovde više nema mesta. Sada čekamo nekog Dragana, koji zna dva slova više, pa ćemo od njega napraviti tebe. Hajde lepo nazad, tamo gde ti je i mesto. I da ne bude zabune, Slavica je veoma često i muško. Možda čak i češće, nego mi je ovako bilo zgodnije.
Suštinski, i da ne mlatim više, čopori pucaju zbog nedostatka ideologije. Svaki čopor ima vođu ali nema priču. Svaka firma ima direktora, ali nema odbor. Svaka organizacija ima predsednika ali nema potpredsednike. Robovlasništvo nije uspelo jer nije logično. Ali loši đaci to nekako nisu shvatili i vraćaju se njemu. Neko je pričao o sindromu faraona, i to je, najverovatnije, jedina i ozbiljna bolest savremenog sveta. To nam je upisano i to je neko jako lepo rekao u rečenici: „Dok ne umre poslednja osoba koja pamti Tita, nama nema napred!“ Da vam pošteno kažem, ja Tita ne pamtim. Umro je pre mog rođenja. O njemu sam se naslušao i načitao. I ko zna šta je od svega toga istina. Ali kada izađete u šetnju, okrenite se oko sebe. Videćete ga svuda. Ne u Srbiji, nego na Balkanu. Da li je dobar ili nije – ne znam, zaista. Ali da se lepo potpisao, definitivno jeste. Bilo ih je posle njega puno. Ima ih i sada. Napravili su možda i više. Ali se niko ne pamti. Zašto? Zato što nisu imali stila. Matori je umeo i znao. I zato je besmrtan. I ovo ne govori duh mojih dedova, već su ovo nepobitne činjenice.
Za kraj jedino mogu da ponudim svoje mišljenje. Prirodno je da ste deo čopora. I budite, samo nabijte sebi u glavu bez puno razmišljanja, da ste čopor vi, vaša deca, vaši prijatelji i vaša porodica. Da se čopor pravi od detinjstva, a ne posle pola života. Čoporu treba vreme. Čopor se ne pravi iz interesa, jer onda ima rok trajanja. Čopor se isključivo pravi iz srca. Ljude oko sebe volite i ako greše i ako nisu baš kakvi vi očekujete da budu. Ljude morate da volite zbog toga što su a ne zbog potencijala.
Energija, duša, damar, srce – to su kvalifikacije. A ne jebena vizit-kartica. Ona košta 2 dinara i to u najboljem kvalitetu, plastificirana u mat, naravno. Ili u sjaj, ako preferirate kič.
Ovo je, po mom mišljenju, jedino ispravno udruživanje koje će vas odvesti u svetlu budućnost. Izuzetka nema. Nikada ga nije bilo kroz istoriju i neće ga biti. Logika je uvek iznad svega, ma koliko vam se čini da živimo u nelogičnim vremenima. Ako vas kuga nije naučila tome, ništa neće. Nema te love, posla, automobila i nekretnine za koju treba da odaberete pogrešno. Neki to nauče pred kraj, a neki i ne nauče. Da li je zaista blago siromašnima duhom, ja ne znam. A ne želim ni da znam. Niti želim da ovo shvatite kao bilo kakav motivacioni govor. Ovo sam napisao, jer učim da ćutim. A morao bih previše puta da ponovim i bojim se da me većina ne bi razumela.
Zabranjeno je preuzimanje dela ili celog sadržaja bez navođenja i linkovanja izvora u skladu s Moodiranje Uslovima korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
© 2011-2025. Moodiranje. Sva prava zadržana. Izrada sajta: ХАЈДУЦИ