Postoje one fraze koje se nekako dele šakom i kapom tipa-Beograd je prazan leti kad Beograđani odu kućama. Izuzetno ne volim to, stvara određenu nepotrebnu tenziju, a onda nekad po sistemu “poturica gori od Turčina”, oni nerođeni Beograđani pokušavaju da demonstriraju šta je to beogradski po svaku cenu. Tako nekako nastane neki paradoksalni paralelni svet prepun neispunjivih kriterijuma i nedostižnih standarda.
Dopunjeno: 27. 11. 2023.
U suštini, beogradski je da ništa ne mora da se dokazuje, pokazuje i objašnjava. Treba biti kulturan i pristojan, pre svega, jer to je civilizacijska, a ne lokalna stvar. Na kraju dana, možda nam želje delimično variraju, ali u suštini su iste. Svi želimo da budemo uvažavani, cenjeni, voljeni i poštovani.
Ali nešto što deluje da dobija na popularnosti poslednjih godina kada su liste želja u pitanju (a i tipično beogradskog ponašanja) jeste – zimovanje na Kopaoniku.
Nisam išla na skijanje od kad sam bila mala. Moj tata je bio instruktor skijanja i spasilac, profesor DIF-ovac i trener i njemu je skijanje bilo život. Tada se išlo u Poljsku, na Taru, Austriju… Ja sam išla na Taru.
I tako sve to idilično pamtim, jer kao dete, nikakva logistika nas ne dotiče, samo se zadesimo negde i oko nas sve kreće da se dešava. Otvaraju se razni svetovi, mogućnosti, zaštićeni smo i naše je samo da uživamo.
Od tada sam imala tri povrede kolena, dve članka i jednu zgloba i sport koji nikako nisam smela da probam bio je upravo skijanje. I to nešto, što me je spajalo sa ocem, nisam mogla da spoznam nikako.
Možda, da je bilo lako kao danas kupiti neku od nekretnina na Kopaoniku koji se razvija brzinom svetlosti pa preti da nadmaši i tempo prodaja stanova u Beogradu, možda bih i imala razlog da se tokom zime izmestim na neke od tih prelepih padina i prirodnih lepota i blaga Srbije. Možda bih se ranije odvažila da ponovo probam da izađem na stazu (i skršim se na njoj).
Ove godine sam se naterala da budem zapravo prava Beograđanka (kako izgleda već) jer očito samo rođenje nije dovoljno bilo, pa da krenem put avanture zvane skijanje.
Za skijanje je potrebno pored dobre volje i nadljudskih napora u pronalaženju smeštaja koji neće beskrajno oštetiti vaš kućni budžet još mnogo ozbiljne logistike. Naravno, ukoliko već nemate nekretninu na Kopaoniku ili rodbinu na potezu Brzeće-Brus-Raška.
Treba da računate na:
Pa da krenemo…
Rekla bih da je prevoz do Kopaonika tipa GEA turs za 4000 RSD tamo i nazad bolja opcija od kola posle svega što sam videla, iz prostog razloga što trenutno na Kopaoniku vlada užasan javašluk na prilazima bilo kojim od manjih skijaških jezgara. Na svakom koraku je gužva gora od najgoreg beogradskog špica, mimoilaženja su praktično test živaca i sreće, sa nanosima snega i ledom po ivicama, plus pešacima koji se kroz to dodatno provlače. Ako idete kolima, obavezni su lanci, a ako parkirate auto kod smeštaja, tu su busevi koji idu na svaki sat. Poslednji povratak je u 5, tako da i o tome treba voditi računa. Taksi nudi regularne cene, samo računajte da su razdaljine nekad nešto veće, posebno ako vam je smeštaj u popularnom vikend naselju koje se i dalje na sve strane gradi i u kojem iz dana u dan niču nove vile, spa centri i apartmanski smeštaj.
Cene ski pasa nisu simbolične. Računajte da imate više opcija, dnevne, trodnevne, nedeljne. Ovo znate ako ste prekaljeni skijaš, ali ako ste totalni početnik kao ja, neće vam biti jasno šta je šta, ali ne brinite. Brzo ćete skontati gde je šta. Ono što nećete baš toliko brzo, jeste krenuti da skijate po svim stazama, ali ne žurite. Niko se nije naučen rodio. Tešim se ja, barem.
Spakujte aktivnu odeću, helanke i specijalne čarape za skijanje.
Obavezno uložite u minimum opreme. Drugarica mi je pozajmila rukavice, jaknu sam kupila na sniženju u Bershka radnji u Ušću (inače su dosta skupe, a ove dve su se sjajno pokazale, zapravo sam kupila crvenu žensku i mušku S crno-belu), a druga prijateljica mi je pozajmila pantalone za skijanje (jer je moja mama izgleda imala 15kg s krevetom pa u njene nije bilo šanse da stanem cela, a možda su i moje noge duže prosto ili vreme pojede materijal i gotovo).
Kontaktirajte neke od instruktora
Moj instruktor skijanja je bio Dušan Knežević, jedan od mnogih divnih individualnih ski instruktora, ali su tu i fenomenalne škole tipa Avanturija, Snow Stars Team, Kopaonik Ski Škola, kao i mnoge druge, posebno posvećene radu sa decom. Preslatko je kad sam čula da plug zovu parčetom pice, hodaju kao pingvini za skretanja i slično. Vidi se da svi ovi ljudi imaju značajno iskustvo i u tom smislu Kopaonik verovatno prednjači u odnosu na druge zimske lokalitete. Oni će vas već uputiti i na mesto gde da rentirate skije i opremu. Obavezno angažovati instruktora. U paru ili grupi je svakako jeftinije, a svakako ćete i zajedno lepo vežbati. U suprotnom računajte i na nekoliko hiljada po času. Vredi. Ne želite da se igrate sa ovim, morate naučiti osnove, morate se paziti, jer skijanje je realno opasan sport i iako zabavan, pada se, lomi se i iskusni skijaši često završe u gipsu, a kamo li mi kilavi.
Rentirajte opremu za početak
Ja sam rentirala u JAT-u gde su se zaista potrudili da mi pronađu ne samo kvalitetne, već i lepe artikle (šta da radimo, žene su žene ipak). Oprema se rentira bukvalno na svakom koraku, najjeftinije naočare ako ih nemate imate kao na moru onako izložene, mada sam se ja odlučila posle par dana skijanja i tog jedinog sunčanog dana u kojem su mi baš trebale da uložim u njih i ne uzmem neke bez veze na ulici već da kupim kvalitetniji izbor u BeoSportu i oduševljena sam. Imajte u vidu da naočare, ski pantalone i jakne ne ulaze u opremu, nekad ni kacige, a sigurno ne rukavice. Moj set sa kacigom, skijama i pancericama i štapovima koštao je 950 RSD.
Spremite se za ski pass i gužve
Ski pas poludnevno ili dnevno izađe 2-3000+ dinara, a pojedinačna vožnja oko 350. Gužve na liftovima su nenormalne, a toaleta skoro da pa nema. U obližnjem restoranu/piceriji gde sam sela na kafu i palačinke, a koji prima oko 300 recimo ljudi postoji jedan jedini mikro wc za žene i muškarce i red je već neljudski bio. Uopšte je teško naći mesto, u Konacima možda, blizu staze praktično zaboravite, ali naravno govorim o jeku sezone i u sred raspusta na kojem su đaci, pa i ja kao pedagog, tako da nisam ni imala opcija drugih nego da idem sad. Cene hrane su beogradske, možda malo jače na pićima. Ipak, dva piva, dva jela i jedan kolač od 3000 RSD je preterano, pri tom u Špaciru gde smo bili sam jela najgori Tri Lecce kolač u životu. Svi hvale Alo, Alo, Rio i slična mesta, ali pratite mreže jer prelepa i autentična mesta samo niču, a tu su i Rtanj dom i Pajino Preslo sa nešto lepšim uslovima.
Za suve početnike, situacija je bolja što se tiče staze jer je ulaz u vrtić 700 RSD, pazite samo jer navodno ne sme da se izlazi kad jednom uđete (što je idiotski i toga su svi svesni jer u samom ograđenom prostoru nema ničega sem staza dakle ni toaleta). Pozdrav za čuvare koji su me zaista pazili i patili sa mnom što se plašim beskrajno dok mi nije stigao instruktor i naučio me da padam, kočim i oslobodim se straha pre svega. Lepo sam se ismejala sa njima, što samoj sebi, što svemu.
Birajte smeštaj po ukusu i budžetu
Smeštaj je važan, jer ako ste kao ja – želite da se opustite. Pitanje je višestruko da li vam se zaista isplati investicija u prepucane cene hotela ili ne. Postoji toliko odličnih opcija, ali sam ja odustala od domaćih sajtova koji se neverovatno ugrađuju u cene i okrenula aplikacijama, te posle dve nedelje uzaludnog traganja, smeštaj na Kopaoniku pronašla za sat.
U Milmari Resorts Premijer sam bila u Apartmanu Ogi&Una Premier 42, koji sam pronašla na sajtu Booking.com jer se iznenada oslobodio, ali i znala sam da ću baš tako nešto što sam želela i pronaći. Prelep, lepo dekorisan, komforan, topao, pun sitnica, kafe, čaja, pribora, čist i uredan, sa TV kanalima, lepim svetlom i mirisnim svećama, bio je baš ono što mi je trebalo. Puno pomoći od strane domaćina, saveta, plus recepcija. Doručak od 5€ u hotelu pored je na bazi izvrsnog švedskog stola i vredi. U okviru kompleksa je spa centar za korisnike smeštaja dnevna karta je 1400, inače je 2000, a tu vas čeka standardna ponuda relaksacionih soba – slana soba, sauna, parno kupatilo, tepidarijum, bazen i kafe. Tu je i gornji spa u okviru hotela, gde ima i jakuzzi deo, ali računajte da kod nas i dalje ne postoji osnovna kultura, te da ljudi imaju obzira da nisu kod kuće i da zasednu, što znači da možda ne uspete da uopšte iskoristite sve pogodnosti. Još mi kao nacija imamo da učimo i o ponašanju u spa prostorijama, bahaćenju i korišćenju, pa i iz tehničkih ako ne i ljudskih razloga. Svaki spa treba na ulasku da deli instrukcije po meni. Hotel nudi i masaže. Loša stvar je što svi koriste veći bazen, pa je iza 5-6 pomalo haos. Postoji dečiji bazen, zato kažem. U blizini je i kompleks Dvori koji takođe nudi usluge spa centra, a apartman Top View Kopaonik verovatno ima jedan od najlepših pogleda koje želite kada pomislite na bekstvo na planinu.
Za one sa dubljim (znatno) džepom, Grand i novootvoreni ruski Gorski su hoteli koji nude zaista premijum iskustvo. Na samoj stazi, ovde vas čeka odmor na najvišem nivou. Ne čudi što smo sreli Natašu Bekvalac kako se probija kroz mase automobila na putu do… pa, da ne pričamo šta lokalci kažu.
Moje srce kada je Kopaonik u pitanju je u Domu Učenika Mašinac, gde sam godinama dovodila đake u Letnju školu engleskog sa Institutom za strane jezike. Stručni instruktori, dobra hrana i blizina svega su samo neke od prednosti ovog praktičnog smeštaja za mlade. Stigla sam samo da se javim i popijem kafu tamo ovaj put, ali pogled u suton je prelep zaista.
Sve je lepo bez obzira na izazove. Za moje testiranje i opipavanje skijaškog života, rekla bih da Kopaonik jeste uspeo da mi da ono što sam želela, prelepost realno, ali i da shvatam da postoje brojne druge povoljnije i možda bolje organizovane opcije. Možda je samo jek sezone previše zaličio na Slovensku plažu u Budvi u julu, paradajz turizam i jedan apokaliptički haos na momente, a i magla i loše vreme nisu pomogli. Shvatam što se mnogi opredeljuju za inostranstvo, a opet, negde – draže mi je da svoj rad potrošim u svojoj zemlji.
Shvatila sam i što je moj tata obožavao skijanje i vraćaću mu se sigurno. Samo sa punom svešću šta me čeka i sa malo bolje pripremljenim logističkim planom. Za ovaj put dovoljno, a svakako je sjajna stvar što turizam u Srbiji ovako raste, pa su najbrojniji turisti pored Rumuna i Kinezi, te tako ja završih u hotelu Junior za Kinesku Novu godinu sa grupom kineskih porodica i na Kopaoniku doživeh autentično iskustvo kineskog druženja.
Sve je verovatno moguće ako se usudimo.
Ništa nisam slomila.
Nisam se ukočila.
Dobro je.
Bele staze – vidimo se opet.
Ipak, mora se dokazivati taj status – Beograđanka, zar ne. A gde je ona zimi ako ne – na Kopu?
Zabranjeno je preuzimanje dela ili celog sadržaja bez navođenja i linkovanja izvora u skladu s Moodiranje Uslovima korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
© 2011-2025. Moodiranje. Sva prava zadržana. Izrada sajta: ХАЈДУЦИ