
Meni se čini, onako sasvim privatno, da smo podlegli modnoj industriji do crnog ispod nokta, kada je na društvenu scenu stupila era modnog trenda u vidu ponovnog čitanja knjiga i zatrpala svaki ćošak novim izdanjima.
Dopunjeno: 06. 09. 2023.
Pored vrtoglavog pada sistema vrednosti izraženog rijaliti programima i bezglavim životnim stilom, ponovni dolazak knjiga u naše živote, učinio me beskrajno srećnom osobom. Sada je postojala šansa da isprazne priče o sadržaju ženske torbice i analize televizijskog programa preselimo u toplije krajeve, na primer među korice uzbudljivih književnih ostvarenja.
Preporuke, prepričavanja, komentari, kritike uspešnih i manje uspešnih autora ostavljali su prostora za intelektualno odrastanje nacije, možda po prvi put nakon tri decenije.
I sada, te tri decenije kasnije, imamo mnogo više izbora. Knjiga kao takva i sama je doživela sopstveno odrastanje u zrelo ruho e-booka, audio booka u vrlo kratkom roku, još dok nam je sećanje na eru no books at all bilo sveže i opipljivo.
I moja nada u bolje i kvalitetnije vođenje društvenog života u metropoli odrasla je zajedno sa nacionalnim intelektom i lepotama naprednih tehnologija.
Ali, nisam ni sanjala da će se u hiperprodukciji čitanja i izdavaštva roditi moderan problem sa tradicionalnim posledicama. Trendsetersko čitanje preraslo je u masovnu proizvodnju autora o čijim rečima i delima nema kritičkog stava niti filtera. Štanca se sve što bi iole moglo biti kupljeno, bez obzira da li stranice sadrže kvalitet ili predstavljaju kontraproduktivnost u čitanju.
Da sam juče umrla ne bih znala da čitanje za tili čas može da postane opasna i rizična igra hodanja po žici na visini od dvesta metara. Posledice su identične onima koje se dožive nakon sezone nekog rijalitija. I rijaliti zvezde postale su pisci i spisateljice, a mozak je odlepršao u tropske krajeve.
Radost zbog spektakularnog povratka čitanja u naše živote počela je da jenjava istom brzinom kojom su izdavači procenjivali šta je za štampu i koje ime prodaje proizvod. Sve se svelo na prašak za veš i noćne uloške. Dvadesetprvi vek, vreme ambalaže bez ikakvog sadržaja i vreme marketinga zbog kojeg nismo u stanju da razaznamo šta je vredno našeg intelektualnog naprezanja, a šta ne. Sve dok neko svestan problema ne napravi dobar kritički ugao i spase nas gubljenja vremena dobrom i iscrpnom preporukom.
I sad stižemo na naš peron. Kao pravi vitez namerila sam da vam uštedim vreme, novac, živce, levu i desnu hemisferu mozga, raspoloženje i kao pasionirani čitač svega što je sastavljeno od papira i slova, podarim zdravu preporuku jednog sasvim neočekivanog romana. Stigao je u pravo vreme da načne balkansku trilogiju o istini u kojoj obitavamo i tiho se kuvamo kao žaba u loncu.
Bez obzira na čitomaniju od koje bolujem, imam ja svoj laki čitalački peting koji stimuliše čula, pokreće desnu moždanu hemisferu i čini čitav niz malih čuda u proceni pisca i njegove namere, pre nego što se pročita prvi red.
Miris korica, dizajn, boje, font, ime izdavačke kuće, datum, logotip, katalogizacija, papir, ISBN broj, tiraž, predgovor, pogovor, slika na koricama, mesto za bar kod, broj strana i broj poglavlja čine sasvim dobar trag za jednog inspektora poput mene, čiji naum nije da ošteti zadovoljstvo čitanja, već da sve vidi pre nego što zaroni u sadržaj i na kraju donese sasvim solidan sud.
Među ritualima je i čitanje poslednje rečenice kojom se zatvara priča i zaokružuje utisak. Beznačajna rečenica za onog koji počinje čitanje ritualom čitanja poslednje rečenice. Ona je u tom trenutku samo bezličan redak ili kineski kolačić sudbine, kojom se može opisati unutrašnje stanje čitaoca, pisca, nacije, sasvim izolovano i nepovezano sa ostatkom teksta.
A onda je nastupilo čitanje. Proces u kojem se luče hormoni sreće kao sladoled iz italijanskih aparata sa hromiranim točkovima. Čitala sam u tišini svog doma okružena lomljavom stakla, pucnjevima, teskobom, strahovima, nesnosnim bolom, gađenjem, nepravdom, ludilom, gonjena neizdrživim osećajem istine i moleći Boga da je makar delić samo proizvod piščeve fantastične mašte.
Povremeno sam poskakivala menjajući položaj iz ležećeg u sedeći i zalivajući napetost kafom, računajući da će samo pakla cigareta na kraju izaći kao kolateralna šteta.
Do Prvog čina, Aleksandra Bećića nadala sam se da je pakao društva u kojem živimo samo moja privatna realnost, ali posle čitanja razumem da sam samo delić slagalice u bezumlju u kojem zapravo svi jednako robijamo.
Nigde nisam susrela romantiziranu verziju stvarnosti. Likovi su svoji i tvrdoglavi. Nemam pojma kako izgledaju, jer im je pisac (sasvim neobično za pisce 21. veka) oduzeo ambalažu, a dodelio sadržaj.
Suprotno tome, eksterijer je pucao od sadržine. Šoljice kafe, krigle piva, šankovi, hoteli, ulice, bioskopi, delovi grada i krv. Puno krvi i puno besmislenih smrti. Ne onih holivudskih, već pravih, domaćih i stvarnih.
Likovi sa sadržajem, eksterijer filmskog tipa i radnja poput rolerkostera. I sve to u kratkim scenarističkim rečenicama, bez puno žanrovske filozofije, citata mrtvih pisaca i Sokratovske mudrosti.
Preznojila sam se, promenila trista poza, emotivnih skala i nakon poslednje rečenice: (Dosta je bilo. Zamislite jedno prigušeno beng. Mrak je.) poželela da mogu da kliknem negde na nastavak.
Nijedan akter nije izgovorio ništa što ne bi u stvarnom životu. Nije se prikrio njihov porodični background i kućno vaspitanje, niti lepota i bogatstvo srpkog izražavanja. Nema ulepšavanja stvarnosti niti piščeve ambicije da nam se neko svidi više ili manje. Nema stajanja ni na čiju stranu, nema podilaženja i nema snishodljivosti. Samo čista brutalna realnost u životu ili život u realnosti. Dijalozi su pola priče, pola slike i trećina utiska.
I da se vratimo na početak. Nisam knjigu progutala za jednu noć, uprkos očekivanju. I ne zato što sam se zaustavljala promišljajući o smislu i poenti, već baš zato što su me čiste i jasne rečeničke konstrukcije brzo šibale kroz priču, tražeći mi pauzu za duševni mir.
Knjiga me uznemirila. Trebalo je vremena da se saberu utisci. A utisak nije bio samo onaj konačan, na mestu na kojem je obeležen kraj, već ih je bilo u talasima na svakoj stranici. Trebalo je svariti.
I sad je gotovo. Uvučena sam u svet Prvog čina. Mrak jeste, ali nije bilo dosta. Sada pisac ima stečenu odgovornost da me ne drži u mraku, već pojuri u nastavak. Čekam drugi čin. A vama toplo preporučujem da počnete sa Prvim što je pre moguće.
Zabranjeno je preuzimanje dela ili celog sadržaja bez navođenja i linkovanja izvora u skladu s Moodiranje Uslovima korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
© 2011-2025. Moodiranje. Sva prava zadržana. Izrada sajta: ХАЈДУЦИ