Velike civilizacije su tamo postojale ranije nego Rim ovdje. Razvijale su svoje znanje, kulturu, umjetnost i sve ono što čini jedno stabilno društvo. Kao što je svim ljudima na planeti svojstveno, tako su i Dalekoistočne civilizacije često svoje nesuglasice rješavale sukobima. Sukob se nekada završavao primirjem, nekada krvoprolićem.

Upravo sukobi i borba za opstanak doveli su do nastanka jedne od najčuvanijih, najvrijednijih, najistaknutijih i na kraju najpoznatijih tekovina drevne i moderne Kine, kung fua.

Do popularizacije samog umijeća, na ovim prostorima došlo je relativno kasno, tek tokom 20. vijeka. Ipak, “bolje ikad nego nikad”, zahvaljujući dobrim vezama nekadašnje naše i kineske socijalističke države, a naposljetku i masovnim medijima i filmskoj umjetnosti. Ono što valja odmah naglasiti jeste da figure koje smo gledali i danas gledamo kao, uslovno rečeno, zaštitna lica kineskog borenja, ne treba smatrati nikakvog začetnicima, velikim majstorima i istinskim autoritetima svijeta kung fua. Razlog za tako nešto jeste u drugačijem načinu razmišljanja Kineza u odnosu na zapadni svijet. Svoje blago i vrijednosti Kinezi su čuvali i čuvaju dobro zapečaćene i sakrivene, otvarajući tu škrinju veoma rijetko i veoma rijetkima. Dovoljan pokazatelj je to što kada biste zašli na ulice Banja Luke ili Beograda sa ciljem da saznate za koliko poznatih ili uticajnih Kineza je prosječan stanovnik čuo, odgovor bi vjerovatno bio od 2 do maksimalno 6-7 (Konfučije, Brus Li, Mao Ce Tung, Sun Cu, Džet Li, Džeki Čen i možda poznati košarkaš Jao Ming). Taj broj, o kojem god bi se radilo, u realnosti ne bi predstavljao ni kap u moru tradicije značajno starije od godine Hristovog rođenja i  najmnogoljudnijeg naroda ove planete.

Kung fu je, kao što sam napomenuo, nastao na teži način. Svaki potez koji se primjenjuje, nije integrisan u sistem, zato što možda izgleda estetski lijepo ili je koristan iz bilo kog drugod razloga, već iz čiste potrebe za preživljavanjem na bojnom polju. Dakle, govorimo o sistemu borenja koji se razvijao iskustvom i vijekovima. Iz tog razloga, ispred naziva kung fu ili ving Čun (jedan od nekoliko velikih tradicionalnih sistema kineskog borenja, koji se na srpski jezik prevodi kao “vječno proljeće”) ne može stajati nikakav prefiks, u smislu, Laov, Čangov, Petrov, Milanov. Jedan čovjek nije mogao stvoriti tako opširno znanje, prosto jer ljudi ne žive 400, 500 ili 3000 godina, zatim teško da pojedinac može preživjeti stotine bitaka da bi iz svake izvukao neki zaključak ili iskustvo. Takođe, ving čun nije sport i tako se ni iz jednog aspekta ne može posmatrati. Nosioci tog znanja kao nagradu nisu dobijali poen ili medalju, već živu glavu na ramenima.

O značaju koji kung fu ima za Kineze i etimologija nam pomaže da shvatimo. Ishodište termina “kung fu“ je nešto vrijedno pažnje, izuzetno, značajno. Dalje, reći samo kung fu u Kini nije dovoljno da bi bilo shvaćeno da govorite o borilačkoj vještini, već tek dodavanjem sufiksa “vu šu” (“vu” jeste ratništvo, a “šu” umijeće, dakle ratničko umijeće) priča dobija željeni smisao. Kung fu je onda prefinjeno umijeće borenja.

Igrom slučaja, nepobitne ljubavi, truda i zalaganja, danas u Srbiji i Republici Srpskoj imamo priliku da izučavamo ono što mnogi smatraju majkom borilačkih vještina.

[bs-quote quote=”Usudio bih se čak i da kažem, da smo najzapadnija tačka Zemlje, do koje je tradicionalni, odnosno izvorni ving čun ili kung fu stigao. Zašto smo baš mi ta najzapadnija tačka, je splet zaista različitih okolnosti. Prva i sigurno najznačajnija su tradicionalno dobri odnosi sa Kinom.” style=”default” align=”left” author_name=”Momčilo Močević” author_job=”kolumnista” author_avatar=”https://moodiranje.rs/wp-content/uploads/2018/05/momcilo.jpg”][/bs-quote]

Zanimljivost je to što nikada nismo bili na suprotnim stranama, a mi, kao ni Kinezi, nismo skloni sklapanju kojekakvih saveza i paktova koji bi nas odveli ko zna gdje.

Oba naroda su osjetila tiraniju, patnju, muku i stradanje, oba su se borila za slobodu i oba znaju šta je borba. Dugotrajna izdržljivost i neprihvatanje poraza izmjenili su DNK, pa je ratnički duh postao sastavna čestica kolektivnog identiteta i mentaliteta.

Po bilo koje znanje, najbolje je ići baš na izvor, jer je  voda na izvoru najbistrija. Čovjek koji je to radio i radi i dan danas je Dragan Đumić iz Banja Luke, učitelj ving čuna, nosilac majstorskog zvanja četvrtog ranga.

Pomenuti Brus Li jednom je rekao: “Idi kuda niko nije išao, neka ti granica bude bezgraničnost”. Majstor Đumić ili “ši fu” (u kineskom jeziku ovim terminom se označava učitelj, međutim u praksi osoba koja ima pravo nazvati se ši fuom ima i značajniju ulogu od učitelja) je upravo išao kuda drugi nisu i donosio sa sobom ono što drugi nisu imali. Uz mentorstvo, na veliku žalost pokojnog, profesora Mileta Vasiljevića (inače bijelog čovjeka sa najvišim nivoom Kung fu znanja, velemajstor devetog ranga) zašao je u najdublje dubine kineskog borenja, a za šta su mu bile potrebne više od tri decenije neprestanog rada.

Kao najveći autoritet u datoj materiji zapadno od rijeke Drine, odgovorio mi je na neka pitanja.

Majstor Đumić s učenikom

Kako biste Vi definisali kung fu/ving čun?

– Definisati kung fu je vrlo složeno i problematično, koliko i shvatanje same kung fu tehnike, kada se posmatra u onom praktičnom smislu. Taj termin je u stvari hibrid koji je nastao prihvatanjem svijeta van Kine, nečega što je kinesko, te shvatanje istoga i na neki način, adaptiranje samih Kineza na to što je svijet prihvatio.

Radi se o tome da termin kung fu, generalno kada kažemo da nešto pripada kung fuu, misleći isključivo na borenje, Kinezi definišu po dva principa.

Prvi princip ističe da je to nešto stečeno na težak način, uz mnogo zalaganja, truda i rada, te da je dugo trajalo, a drugi princip je da posjeduje četiri temeljna načela borenja, a to su: hvatanje, grabljenje ili poluge, udaranje odnosno šutiranje i bacanje.

Dakle, mora sadržavati kumulativno sva četiri principa da bi bilo Kung fu misleći, naravno, na kompletnost tehnika. To bi bila teorijska definicija kung fua.

U praktičnom smislu je jednako složen, zato što kung fu, na neki način predstavlja stilsko ujedninjenje u jednoj stvari pomenuta četiri principa, pa kroz to udaranje je recimo nekakav boks, grabljenje ći na ili džiu džica, bacanje džudo ili šuaji điao i kroz šutiranje tae kvon do. Praktično ga definišemo kao bazu, osnovu, svih principa borenja koji generalno postoje u praksi.

S druge strane, definisati ving čun, koji po ovoj definiciji svakako pripada kung fuu, gledano sa  stanovišta navedena četiri principa, jer sadržava sve od potrebnog, opet možemo teoretski i praktično. Teoretski, definicija termina “pesnica vječnog proljeća”, kaže da se radi o cvijetu kineske trešnje koja je specifična i izuzetna, unikatna, po tome što ona cvjeta zimi, kada snijeg pada ona je u potpunom cvatu, želeći da kažu da je ving čun toliko drugačiji od svega drugog  u smislu nepromjenjivosti i zakona i pravila koja postoje, da nema “čas ovo, čas ono”, zato što on jeste jedna nemilosrdna prirodna selekcija, po principu da je onaj preživjeli pričao. U stvari, predstavlja suštinsku esenciju borenja.

Praktično, ponovimo još jednom, sadrži sva četiri principa borenja udaranje, hvatanje, bacanje i šutiranje.

Suštinska razlika između ving čuna i drugih zapadnih i istočnih borilačkih vještina i stilova?

– Ima sličnosti i nema sličnosti. Poenta priče je u tome što ima razliku u odnosu na druge stilove, jer su stilovi manje sveobuhvatni  i na neki način su i za analizu jednostavniji, jer se tokom analize pozicija ili dijelova formi istih lakše shvataju pojedine faze.

Opet, ving čun je podložan analizi, jer se tokom tog promatranja dolazi do gomile saznanja, jer je kompleksan i sveobuhvatan. Međutim, postoje i drugi sistemi koji posjeduju određenu širinu i nema razlike u onom praktičnom smislu, šta jedan sistem mora imati, (primj. aut. četiri principa borenja udaranje, hvatanje, bacanje i šutiranje) ipak ono što ving čun čini unikatnim jeste to što je on izvukao tu esenciju samog pokreta koji je upotrebljavan na bojnom polju dugi niz godina. Dakle, ono što je vijekovima sakupljano i što je ostalo, ving čun je sakupio na jedno mjesto i uspio da objedini u vrlo kratke dužine formi u odnosu na  koliko tog materijala ima. Najveća unikatnost ving čuna je u prirodnoj čistoti pokreta, posmatrano logikom borenja. U svakom drugom smislu, on ima dosta sličnosti sa mnogim drugim, posebno istočnjačkim sistemima, a što se tiče zapadnih sistema borenja ima razliku u tome što, ja uopšteno ne poznajem nijedan sistem borenja da je cjelokupno zapadnjački. Praktično ih nema.

Takođe, razlika u odnosu na zapadne stilove je i u dužini učenja, odnosno koliko ti treba da vještinom ovladaš. U zapadnom svijetu je to upakovano u neki period od četiri do šest godina, kada se može ovladati materijom maltene do najvišeg nivoa i to je to. Za gomilu istočnjačkih stilova, s druge strane, ne možemo reći da su takvi, među kojima je i ving čun.

Dodao bih još kao specifičnost ving čuna, da on ni u čemu na silu ne insistira  kada je u pitanju pokret. Jednostavno se sluša sopstveno tijelo, pa ako neki pokret ne dozvoljava zamišljenu putanju, treba pustiti refleks da on odreaguje i ne uticati toliko sviješću, da bi tijelo uvijek bilo u ravnoteži i u onim pozicijama koje mu daju sigurnost. Zapadnjački sistemi mnogo više “sile”, rizikuju, u smislu “hoću da te udarim i idem da te udarim”, kao što je recimo boks, pri tome mislim na  boks sa svojim pravilima i principima, gdje je on dosta isključiv. Bokser koristi logiku “pokušaću da udarim, pošto po to, čak i ako sam mogu biti povrijeđen”.

Takva brutalnost na bojnom polju, nije dozvoljavala tu vrstu poimanja borenja, jer je značilo da je nastradao ovaj koji je trebao da prenese Kung fu znanje, pa je taj princip otpadao.

Možete li navesti nekoliko imena značajnih za svijet kung fua i objasniti zašto oni zaslužuju takav položaj?

– Što se tiče imena u kung fuu, podijelio bih to na naše ljude sa ovih prostora i na Kineze koje sam imao priliku da upoznam ili da čujem o njima od ljudi koji sa njima radili, autoriteta kojima vjerujem. U prvu grupu spadaju prof. dr Mile Vasiljević, Marko Vasiljević, a u drugoj grupi to su imena najvećih majstora Kung fua, od kojih sam neke imao priliku da upoznam u Kini, Šen Mi Lo, Ksia Bai Hua, Liu Song Šan, Li Ji Duan.

To su ljudi za koje znam da su istinski autoriteti i poznavaoci kung fua, odnosno onog principa kung fua o kojem sam pričao, toliko da ih cijela Kina respektuje i da veliki broj ljudi iz svijeta borenja zna za njih iz nekih izvora.

Pomenuti naši ljudi su  oni koje sam upoznao i za koje znam da su Kinu prešli “uz duž i poprijeko”, da su bili na određenim mjestima, što čak ima i dokumentovano, gdje bijelac nikada nije kročio, posebno zbog uticaja i značaja pojedinih mjesta za kinesku kulturu i civilizaciju, te kulturu borenja u samoj Kini.

Na žalost, veliki broj ljudi koje sam pobrojao nisu više sa nama, nisu među živima i to je jedna stvar koja ozbiljno upozorava, a to je da kung fu ima krizu posmatrano na globalnom nivou, što takva vrste borenja, u vremenu kom živimo i njegovim tekovinama, takva vrsta saznanja, iz  nekog razloga nije poželjna, da upotrijebim taj termin, odnosno nije lako dostupna i sve manje je ljudi koji se time bave.

Da li je ispravno reći da je kung fu majka borilačkih vještina?

– Apsolutno je ispravno reći da je kung fu majka, odnosno preteča, upravo zbog navedena četiri principa, jer svako borenje na koji god način ga percipirali, mora biti sadržano u tim principima udaranje, šutiranje poluge (hvatovi) ili bacanja i sad je stvar da li to borenje posjeduje sve to, pa ga zovemo Kung fu ili je stilska priča pa ima samo određene elemente toga, jedan ili dva.

Upravo zbog posjedovanja sva četiri principa borenja, kung fu se može nazivati majkom ili pretečom drugim borilačkim vještinama.

Međutim, borenje danas ima različite konotacije, jer to više nije ona nekadašnja priča o preživljavanju, tako da su određene borilačke vještine ili sportovi nastale i zasnovane su na principu sporta, gdje postoje potpuno drugi razlozi zašto neko radi i uči neku borilačku vještinu i ona u većoj mjeri odstupa od ratničkih principa na kojima je kung fu zasnovan.

Ipak, postoji jedan problem u shvatanju, kao i u glavnom kada pričamo o Kini, šta to može biti preteča borilačkih ako vi uošte ne znate da postoji kung fu/ving čun kao sveobuhvatan sistem i da ga poznajete samo terminološki. Pitanje je šta tada nazvati majkom borilačkih vještina. To je dakle problem, što ovo podneblje ne zna za tu priču odnosno sveobuhvatnost koju određeni sistemi u Kini imaju, a zovu ih Kung fu.

Sve u svemu, ispravno je reći da je kung fu začetak, posmatrano od prvih saznanja da naše tijelo može povrijediti drugo tijelo. Još ispravnije je kazati da je kung fu majka sigurnosti, jer je on kroz “čistku” koja je nastala kroz generacije, došao do saznanja da nas dodir i tehnike “tijelo uz tijelo” čuvaju i daju nam bezbjednost. Naravno, sigurnost nije garantovana i ona je uvijek dodavana uz riječ rizik, odnosno ulazak u kontakt sa drugom osobom, gdje vi praktično ne znate njene potencijale i njene mogućnosti.

Da li je poznat bar okviran broj stilova van Kine koji su se izrodili iz kung fua?

– Vjerovatno postoji konačan broj stilova za koje se zna da postoje, međutim to je vrlo kompleksno pitanje na koje je, diskutabilno da li iko ima odgovor koliko takvih stilova tačno ima, šta su oni, da li samo neki podogranak, ogranak ili potpuno drugačiji model rada. U Kini to postoji recimo u okviru porodice koja se stilski malo razlikuje od nečega što je nama poznato, ali ga oni drugačije zovu. Ono što mogu reći, jeste da se preciznom primjenom navedena četiri principa može jasno objasniti logika stila koji vidiš i porediti ga sa majkom, odnosno izvorom.

Najbolje je stvari posmatrati kroz objašnjenu prizmu sigurnosti. Uzmimo na primjer karate. U karateu nema mnogo dodira i iz tog razloga moraju postojati određena ograničenja, ukoliko se želi spriječiti masovno povređivanje onih koji ga praktikuju. Duga i srednja distanca u karateu su veoma prisutne, pa samim tim i mogućnost boraca da “uskoče” i ispovređuju jedan drugoga. Kroz Kung fu, doživaljavam jasnu sliku pravila i ograničenja karatea, jer mi je jasno da bi došlo do velikih povreda kada bi bila dozvoljeno neometano i neprekinuto udaranje u glavu, jer nema dovoljno dodira u tim “kritičnim” fazama koje prethode samom udarcu. Jednostavno, karate je morao biti prilagođen takmičenju i svim uzrastima, a naročito djeci i dobio je jasno definisana pravila i ograničenja.

Navedeni primjer karatea ne predstavlja nikakav antagonizam prema istom, naprotiv, posebno jer je karate sport, odnosno vještina koja je veoma popularna i prihvaćena širom svijeta, posebno među mlađom populacijom.

Na internetu možemo pronaći mnogo materijala u kojima su prikazane kvazi borbe između predstavnika ving čuna i raznih drugih stilova i sportova u kojima mahom taj drugi izlazi kao pobjednik. Otkud takav animozitet prema umijeću sa tolikom tradicijom?

– Zanimljivo pitanje. Tačno je da je toga sad sve više i više, ne znam iz kog razloga. Ne znam zašto je kung fu postao zanimljivim drugim ljudima, da se svi oprobavaju i okušavaju s njim.

Kung fu, ako promatramo kao ratničku vještinu, jasno je da u pravilima koja se nametnu tokom takvih borbi gdje postoje jasna ograničenja šta i kako ćeš raditi, ovo može ovo ne, on mora da izgubi, jer na neki način nije pripreman i nije stvoren za to.

Sad, postoji tu još jedna druga stvar, istinskih majstora kung fua je vrlo vrlo malo i pitanje je da li bi ih iko izazvao na bilo kakav duel ili bilo kakav sukob. Zašto? Zato što je to ratnička vještina i primjena nje je značila da nemamo nikakva pravila i da ishod generalno ne bi bio dobar najmanje za jednog od oponenata u tom meču u smislu oduzimanja života. To je identično kao da se šegačite sa ljudima koji su u ratu nosili puške i pucali iz njih i sad odjenom im dajete ćorke i definišete neka svoja pravila, u smislu, može gađati samo tu i samo na ovaj način i samo to će se računati kao trijumf.

Kung fuu se u takvim uslovima oduzima, veliki potencijal i primjena svih opasnih tehnika koje on ima, a koje bi značile kraj. Znači čim kung fuu obučete rukavice, gubi se mnogo tehnika i više nema nijedne opasne tehnike sa prstima koju su oni koristili kao ratnici u smislu kopanja očiju ili udaraca u genitalije. To morate isključiti i više nemate tu opciju kada ste majstor kung fua, kada učestvujete u jednom takvom izazovu.

Definitivno, takvi mečevi predstavljaju samo promociju tih ljudi koji će u njima, navodno, pobijediti  kung fu, jer se može unaprijed predvidjeti pobjednik i prikazuju nesposobnost tog navodnog majstora kung fua. Jer pravila su ta koja mogu da učine da bilo ko izgubi u toj priči. Gledao sam turnire u Kini kada sa sandistima (primj. aut. san da je kineska vještina vizuelno dosta slična Kik boksu) rade kik bokseri, koji jesu vrhunski udarači kao i bokseri, po san da pravilima koja dozvoljavaju i bacanje i sudija sugeriše “okej, ti ako znaš, protivnika bacaj, ako ne ti ga udaraj, nokautiraj“, redovno su gubili od sandista baš zbog toga što sandisti inače koriste i bacanje, pored toga što su dobri udarači i redovnosu gubili baš iz tog razloga, jer ne znaju bacati.

Generalno, takvi izazovi su šou čiji zadatak je da se promoviše neki borac ili neka škola i ništa više od toga.

Projekcija tog animoziteta, prema ving čunu kao jednom starom sistemu, je vjerovatno u činjenici da ovi koji rade taj drugi stil su nezadovoljni sobom. Situacija je poput priče o istini i laži.

Čovjek kada živi u laži on nastoji da tu laž dokazuje mnogo više, nego onaj ko dokazuje istinu, jer se istina sama po sebi, prije ili kasnije, dokaže, bez takvog bespotrebnog dokazivanja.

Šta je krajnji cilj te propagande?

– Pored već rečenog, cilj je samopromovisanje, zatim sledeći razlog može biti promovisanje određenih škola i stilova koji dalje ulaze u svijet biznisa, po tom to može imati i pokroviteljstvo nekih većih organizacija kao što su Vlade različitih država kojima pripadaju ti stilovi, ako recimo postoji neki sukob između date države i Kine, ali i na neki način da kung fu doživi tu “čistku” od samoproklamovanih i kvazi majstora kineskog borenja i na kraju kao svojevrstan poziv da se neke stvari treniraju, a neke stvari ne.

Kakav je stav današnje Kine o strancima koji žele izučiti njihovo borenje?

– Stav Kine o strancima koji žele učiti kinesko borenje nije isključivo vezan za stanovište samih Kineza, jer generalno, složenost Kine je na civilizacijskom nivou u smislu broja ljudi, načina shvatanja života koji je totalno drugačiji od našeg i to je ono što daje težinu bilo čemu što se uči, a potiče iz Kine. Praktično, veliki majstori kung fua su institucija u instituciji. Oni su toliki autoriteti i postavlja se pitanje žele li nekoga da nauče nešto ili ne, posebno kada uđu u neke poznije godine.

Dakle, stav Kine ne zavisi samo od nje, ali zatvorenog kineskog društva do unazad nekoliko godina, jeste predstavljala određenu poteškoću i problem da se uđe u stvarni svijet kineskog borenja.

Jednostavno, kao civilizacija su bili takvi i čuvali to, jer su bili svjesni da su preživjeli zahvaljujući kung fuu  i ne samo preživjeli, već se i ujedinili i postali tako moćno carstvo.

To je razlog zašto je kung fu toliko čuvan. Kao što se u sefovima i podrumima čuvaju zlato, dijamanti. Nikada ne znate kada će takva jedna vrijednost zatrebati. Postoji mišljenje određenih naučnika koji kažu da ne znaju čime će se voditi Treći svjetski rat, ali znaju da će se onaj naredni voditi kamenjem i u takvom trenutku bi pravi principi borenja koji znače superiornost bili jednaki zlatu ili praktično ne bi imali cijenu, bili bi iznad toga jer omogućavaju da preživite. Ako bi se pojavila potreba za preživljavanjem pomoću borenja, a vi ga nemate, ni vas prosto ne bi bilo.

Zaključak je da danas nije lako doći do istinskog borenja u Kini bez obzira na otvorenost Kine, jer praktično, nema ga mnogo, ne možete naći mnogo takvih ljudi.

Koje su to osnovne vrline koje bi trebalo da posjeduje onaj ko se želi baviti Kung fuom?

– To je teško reći, iz prostog razloga što samo posjedovanje bilo kakvih vrlina opet nije garancija sticanja značajnijeg znanja kada je riječ u kineskom borenju. Vi možete biti mnogo mladi i vrline tek treba da steknete trenirajući Kung fu. Ipak, ono što morate imati  je upornost, nema odustajanja. Oni koji nisu odustali, oni su bili na dobitku. To je jedno pravilo koje sam ja shvatio da mora biti osnovno načelo da bi naučio kung fu. Takođe, potrebno je biti dobar čovjek, a nazivati se dobrim čovjekom nosi samo od sebe određene vrline, bez da ih posebno definišemo. “Nikada ne učite od zlih i nikada ne učite zle” je jasna definicija i ona pripada istočnjačkoj kulturi.

Treba da ste od takvog “materijala”, da kung fu u vama probudi te dobre osobine koje su spoj vas i kung fua, nakon čega vi i kung fu postajete jedno i to je najpravilnije reći.

Šta je ono što stiče osoba koja trenira kinesko borenje?

– Upravo ovo pitanje je djelimično odgovor na prethodno. Poenta i jeste u tome što se mnogo vrlina stiče trenirajući kung fu počev od strpljenja, upornosti, radnih navika, zatim staloženosti, jer prilikom vježbanja desi se da dobijete udarac ili šamar koji je dosta bolan, ali čak više iritantan i ukoliko impulsivno odreagujete gotovo izvjesno će uslijediti još jedan udarac. Kung fu nas čini da postanemo mentalno stabilna osoba i na samom kraju dobar čovjek.

Čovjek nauči da čuva i vrednuje znanje koje posjeduje i da ga ne rasipa tek tako, baš zbog sistema vrijednosti koji se do tada uspostavi kod samog učenika.

Kung fu, naravno, uči i da fizički povrijediš nekoga, ali kroz onaj princip da se fizičko povređivanje uopšte ne upotrebljava ukoliko ne postoji ozbiljna opasnost po tvoj život i da se jednostavno isključiš iz konflikta, a jedno od osnovnih načela jeste i to da nisi konfliktna ličnost, jer ili ne bi mogao dobiti kung fu, a čak i kada bi ga kao konfliktan dobio, ne bi postao vrhunski majstor.

Primjera radi, konfliktna ličnost ima i matematički veće šanse da upadne u problem ili izgubi život, baš zbog toga što češće ulazi u sukobe.

Za razumijevanje ving čuna, ali i njegovo učenje, potrebno je barem minimalno poznavanje i nekih drugih oblasti, poput anatomije čovjeka. Možete li nam objasniti tu povezanost?

– Za ozbiljno razumijevanje ving čuna postoje dva nivoa, opet jedan vezan za praktični i jedan za teoretski dio. Jasno, onaj ko razumio praktični dio, shvatiće i teorijski, ali obratno ne važi.

Poenta je sledeća, uopšteno za razumijevanje ving čuna morate razumjeti kinesku civilizaciju i iz aspekta civilizacijskog momenta kada je on nastajao, dobiti sliku brutalnosti i konstantnih sukoba čovjeka sa čovjekom, da bi shvatili tu potrebu za preživljavanjem. To bi bilo prvo.

Naravno da poznavanje naučnih oblasti kao što su anatomija, biomehanika pokreta, fiziologija doprinosi, jer su to sve segmenti koji su sadržani u principima pomjeranja i funkcionisanja ljudskog tijela i oni naravno moraju biti sadržani i u ving čunu.

Sad, stvar je u tome što je ving čun nastao u prirodnim uslovima, odnosno iz prirode, izučavajući ono što ljudsko tijelo može da uradi i na neki način sve te nauke su s njim stopljene. To saznanje gdje i kako se najlakše povređuje čovjek bilo je apsolutno poželjno u trenutku dok se primjenjuje tehnika. Ta znanja su se razvijala nezavisno i paralelno, da bi se u nekom trenutku počela sjedinjavati u smislu onih aspekata koji su neophodni za borenje, poput ponašanja mišića, zglobova i drugih vitalnih tačaka na tijelu pri primjeni određenh tehnika.

Suština je dakle da je ving čun iz naučnih disciplina crpio ono što mu je bilo potrebno i kasnije testirao takva saznanja u samoj praksi, odnosno do kojih granica ljudsko tijelo može ići i na šta je sve spremno, a vjerovatno je bilo i obrnutih slučajeva, kada su naučnici uočavali neke zakonitosti zahvaljujući ving čunu.

Kung fu je kao što ste mogli pročitati, znanje staro hiljadama godina, sa posebnom pažnjom razvijano. Njegov značaj je prije svega u širini koju posjeduje, sveobuhvatnosti, ali i u mnogim životima koji zahvaljujući njemu nisu ugašeni.

Treniranje kung fua pomaže čovjeku da se razvije u stabilnu ličnost, punu samopouzdanja, koja svoj životni put krči opasana drevnim znanjem koje je itekako živo i dan danas.

Konfučije je kazao: “Čovjekova priroda je uvijek ista, ljude razdvajaju samo navike“. Iskreno vjerujem da je kung fu jedna od najboljih koje možemo steći.