Kako se brakovi započinju tako lako, bez ljubavi i iz interesa, a još brže završavaju? Kako se leže pored osobe koja ti je interesantna, ali je tuđa? Kako je felacio zamenio intervju za posao, a gengbeng postao put ka unapređenju? Kako mogu hijaluron, botoks i trepavice biti deo higijene, a kvarni zubi društveno prihvatljivi jer se ne vide od sisa? Kako je to jebanje sa drugom osobom u redu, ako ti partner za to ne zna ili ne oseća to?
Dopunjeno: 24. 11. 2023.
Piše: Provincijalac
Ne mogu o imenima. Nije lepo, a ni drugarski. Ne mogu o detaljima, pa ću nešto i dodati. Iskreno se nadam da će svaki čitalac koji ima dovoljno mozga izvući suštinu. Ako vas ovaj tekst zbuni, u bilo kom trenutku, ili pomislite da je glup i suvoparan, odustanite, nije za vas. Odmah uključite Pink ili Happy i vratite se u svoje carstvo snova. Brzo će Kristijan, Dalila i Krlo.
Šminker je mlad momak, moj drug iz osnovne škole. Stariji je od mene nekoliko godina. Rasli smo u istom, malom gradu. Ja sam pre 20 došao u prestonicu na studije, on nije. Imao je pametnog oca koji je, iako razveden od mame, vodio računa o bratu i njemu. Držao je porodicu na okupu, školovao ih je ubrzano i bez mnogo muke, zaposlio i zauzvrat dobio baš ništa, makar od ovog starijeg. U provinciji se i dalje neguje taj kult da je roditelj zadužen za dete sve dok ne navrši 40 dana od smrti. Tada se, na groblju tokom obeležavanja 40 dana roditelju, dogodi poslednji obrok o trošku roditelja pa deca shvate da su sama. Ne gleda se puno ni na “povratnu ljubav”. Kasaba koja tripuje metropolu je tu puno surovija. Dete je dete dok ne može da kaže da je gladno. Nakon toga, ide redom – tablet, telefon, vrtić, škola, srednja škola, fakultet, ženidba. Paralelno sa tim ide psiholog + psihijatar koji ga leči od anksioznosti, strahova i savremenih bolesti sa Youtube. Bitno je da se ispoštuje odvoženje i dovoženje iz škole, kao i dress-code. Ostalo ćemo lako.
Drug je sportista, ozbiljan, sa završenim fakultetom. Siguran posao, sigurna plata, osnovna škola u rodnom gradu, mamina supa svakog dana u 30 godina, i plata ostaje za šminku. Uvek lepo obučen, šmeker na tatu, sve u svemu dobra silueta. Zimi je, naravno, instruktor skijanja u leglu kompleksa, okružen izazovima kojih u njegovom rodnom kraju nema. Upoznaje devojku, ozbiljnu menadžerku, školovanu i ne tako lepu. I kako ovo ne bi poprimilo obrise ljubavne priče, njih dvoje su se prepoznali.
Njoj je trebala figura, donator sperme koji zna sva slova. Savršeno se uklapao u stan u elitnom bloku. Ništa ga nije mrzelo i uvek je bio tu. Lepo je izgledao i na korporativnim zabavama, a nosio je u sebi i prećutnu garanciju da je ona ispunila sve sociološke norme da je normalna osoba. Udala se pre 40. ostala trudna i važi za porodičnu osobu. Kad prođu bolovanja ide novi nivo u korporaciji. Svi srećni.
On je sa druge strane oduvek želeo metropolu, dobar auto i gomilu novca za koji ne mora puno da gine. Pored toga da je lep, bitno mu je da je i besposlen, jer uživa u sitnim zadovoljstvima. Dobio je njen službeni automobil, pošto je ona trudna, karticu za gorivo, karticu za nabavku i uselio se u elitno naselje. Ona je kupila stan sa garažom, neposredno pre braka. On je dokupio još jednu garažu, da ostane detetu. Poslao joj je pare da ona kupi, pošto je radio sezonu, tada, na planini.
Njoj ne smeta njegov sezonski posao. Ona voli što veruju jedno drugom. Upoznaju se i dalje, druže se sa njegovim prijateljima i njenim roditeljima. Dobijaju dete i sve se menja. Ona je u depresiji, on nije kod kuće. Pije kafe i priprema se za sezonu. On gostuje u Beogradu vikendom, jer u provinciji ima sigurnu platu i zimi tezgari na planini. I to je tako, oduvek bilo i nije bilo problema. Par puta se u tih par godina ona osetila samom, ali je preživela. Ali sada ne želi da bude sama.
Razgovor o problemu koji je nastao, a zapravo postoji oduvek, pretvorio se u gadan razvod. Sva imovina je već na nju, stečena pre braka. Garažu je u braku dokupila ona. On je trošio novce sa njenih kartica i onda joj je umesto za garažu, taj novac vratio. Provincija štetno utiče na dete. On je viknuo jednom na nju u tržnom centru. Prijavila ga je za verbalno nasilje. Dobio je zabranu prilaska 30 dana. Uz sve ovo sudiji nije teško da donese presudu da otac viđa sina samo jednom mesečno u danu u kom to majka odredi i to ispred zgrade. Ovo sam malo parafrazirao, ali je situacija jako slična toj.
Ona nastavlja dalje. Radi, stvara, putuje. On potpisuje saglasnosti da dete putuje samo sa majkom. One ga jako bole. Srećan je što će dete videti sveta, ali je nesrećan što ga on neće videti. Tuguje. Utehu nalazi u sledećoj sezoni, praznim ljudima, pričama koje ničemu ne vode i praznim čašama, iako ne pije. Nikada nije bio niti boem niti kafanski čovek.
Jednog dana sreće nju. Lepšu, obrazovaniju, stabilniju ali ne toliko uspešnu. Plata je 2-3 puta manja. Automobil je malo stariji i njen je. Nema kartice za gorivo, ali ima stan u Beogradu. Nije elitno naselje, ali je bolja destinacija. Reč, dve i stvar kreće u pravcu nove šanse. Ono što se događa je gejm-čejndžer. Ona ima dete iz prvog braka. Prošla je lagani razvod. Muž našao mlađu i pitao je “koliko košta moja sloboda nazad”. Metropola za sve ima cenu, tako i za slobodu. Videli smo po Ceci na kraju krajeva. Eto nje, sa detetom, koje je otrovano protiv biološkog oca koji je otišao sa mlađom “kurvom” ali dovoljno instruirano da se tati uvek nasmeje jer tata tutne stotku, dve uz potvrdan odgovor na pitanje koga mala više voli.
Šminker je video novu šansu. Uz sramotno malu alimentaciju za prvi brak, i štek koji je dopunjavao bez trošenja, osetio je zov metropole, ponovo. Ništa se ne ceni u provinciji nego kad se preseliš u glavni grad. To je jedini uspeh. Posegao je za onim što najbolje zna. Napravio je još jedno dete. Nova žena, poreklom iz ekološke države, nije imala razumevanja kao ona prva. Bila je decidna. Otkaz i raskid sa planinom su bili preduslov. Može da radi, ali u metropoli. Mora da bude na oku. Ipak ona ima obaveza, i neće se deca sama čuvati. Dobro ste pročitali – deca. Šminker nije znao da kada ženiš ženu sa detetom, sva ljubav mora da ode na dete, prvenstveno.
Većini žena drugi brak nije izbor partnera za stvaranje kvalitetnog potomstva i zajednice, već izbor boljeg oca za “grešku iz prethodnog spoja”. Ovo nisam izmislio, citirao sam kliničkog psihologa.
Šminker je bez izlaza. Dete se rodilo, nema više pregovora. Prodaje dušu đavolu. Učlanjuje se u stranku. Napušta posao, tj. rredaje ga nekom novom iz stranke u provinciji. Nosi kovertu kome treba i dobija odmah “Ugovor za stalno” u prestonici. Firma je dobra i stabilna. Nalazi se nedaleko od mesta gde živi, i posla naravno nema puno. Šminker razmišlja iz dana u dan. Zarobljen je osam sati dnevno. Nema šetnji i kafa, a što je najgore nema ni planine. Kompleksi ne miruju. Fali mu luksuz.
Počinje zima. Na planini nema snega. Lakše mu je, loša je sezona. Njegov stil života nosi i troškove. Nije mu lako, a plata ih ne pokriva. Informaciju da počinje Advent u Zagrebu, i da je sramota ne otići tamo saznaje usput, za ručkom. Gleda hotele, razmatra troškove. Nelogično mu je, ali on nema pravo glasa. Prolazi Advent, i supruga je srećna. Vratili su se nazad, ona je uživala. On je bio šmeker i sve je pokrio. Redovno kupuje za kuću, i poručuje Wolt i Glovo. Čuva i decu dok ona ima obaveze.
Približava se Nova godina. Njoj nedostaje Hrvatska. Kompromis je Portorož. Nije baš mesto gde “beogradska elita” dočekuje Novu godinu, ali lepo zvuči: “Ma nismo znali gde ćemo, a i beba je mala, pa smo skoknuli do Portoroža!”
Opravdanje društvu je uvek bitnije od lične sreće.
Ko god da je video Portorož, shvatio je da ako nisi kockar, to nije mesto za tebe. Izgleda kao Monte Karlo sa Ali Ekspresa, a tako se i ponaša. Šminker je već u problemu. Štek je sve manji, a Portorož nije jeftin. Spas nalazi u last-minute ponudi u Opatiji. Luksuzan hotel, ne baš poznat, ali ima bazen. To je bitno, zbog slike na instagramu, a blizu je i Trst. On pati za Italijom. Ceo život živi u ubeđenju da je Italija njegova zemlja. Prolazi i taj put. Njegov instagram je bogatiji za par slika, fazon: “Živi se!” ili još bolje: “Kako li je tek Bogu kada je meni ovako?” Ona nema instagram. Ona ima grupe svojih koleginica i kolega koji su rođeni u krugu dvojke. Ona tu deli utiske. Ne voli da se javno eksponira.
Šminker je zadovoljan. Ima lepšu ženu i dvoje, odnosno troje dece. Gradi odnos sa njenim detetom u pravom smeru. Kao nagradu, ponekad dobije njen auto da vozi, umesto svog. Kada je baš dobar daju mu džipa koji inače stoji, a pripada njenom bratu. Baš tada, on bira da popije piće sa nama. Džip ga pomalo i nervira. Seća ga na prvu ženu, a taj period je ostavio iza sebe i ne želi da ga se seća. Da li je?
Prolaze praznici. Šteka više nema. Plata je jako mala i nedovoljna. Nasleđeno dete treba da putuje u Habzburšku monarhiju. Ima takmičenje u sportu kojim se bavi. Šminker dobija obaveštenje – poziv. Nema opciju da kaže da nema više novca jer neće biti dovoljno muškarac. Nova gospođa to shvata sama i objašnjava mu da će ipak ona ipak ići sama sa detetom, jer to nije mesto za muškarce. Ipak mu ostavlja zajedničko dete. Da mu ne padne napamet da ode nekud sam. Šminker prihvata odluku, ali je nama saopštava u zavijenoj formi – zapravo, on ne želi da ide tamo. Dosadan je taj grad. Bio je.
Pao je sneg. Sezona je dobila smisao. Šminkeru se javljaju redovne mušterije. Jedna od najbogatijih srpskih porodica. Idu na planinu za Dan državnosti, kao i svake godine, pa bi želeli da ga iznajme za tih 7 dana. On ih tužan obaveštava da nije više instruktor, ali da će doći. Ponuda postaje još nepristojnija – oni će mu platiti i put i smeštaj i ski pas. Kada se to stavi na papir sa novcem koji će zaraditi, dolazimo do dve njegove plate. Logično je da prihvati, ali se susreće sa dva problema. Mlad je u firmi, problematično je da li će dobiti odmor, što se prevazilazi lagano. Svakako su neradni dani, pa je moguće iskombinovati se. Drugi problem je esencijalan – kako saopštiti gospođi? Ona živi u iluziji da je štek mnogo veći nego što je videla. Preračunavanje ona nije doživela kao pražnjenje, nego kao mudrost. Hrabro i odvažno šminker postavlja pitanje o odlasku i dobija odgovor, da se njoj dopada to što je vredan i što hoće da zaradi, ali da povede računa kako se ponaša, jer od toga zavisi da li će imati gde da se vrati.
Ponovo je šminker u dilemi. Zov planine je jak, ali nije ni metropola za potcenjivanje. Razmišlja i odlučuje da prihvati nepristojnu ponudu. Za 7 dana će nahraniti svoju dušu, i biće dobar, pa će se vratiti kući i sve će biti u redu. A da li će?
Paralelno sa ovim, šminker potražuje svoju nekretninu iz prvog braka po tužbi koju je podneo. Advokati koštaju i to ga opterećuje. On je potegao dva procesa – jedan za viđanje deteta koji opravdava drugi, glavniji, imovinski. Prva gospođa ga zove na dogovor. Može dete vikendom, ali ne sme kod njegovih. Ne sme u provinciju pošto ga ona sprema za stanovnika sveta, a seljaci iz provincije će ga pokvariti. On to prihvata i dobija još jednu nepristojnu ponudu – 30% vrednosti nekretnine u kešu. Šminker razmišlja, a to mu nije jača strana. Priča danima sa našim zajedničkim drugom, sa kojim je blizak, ali ne dobija odgovor koji želi. Dobija realno stanje stvari kao odgovor koji njegova duša ne prihvata. Zato smo se i videli. Ja sam mu rekao baš ono što će i uraditi, samo mu je bilo potrebno da to čuje od nekoga, zato što šminker nema odgovornost. Možda je i ima ali je ne želi, lakše je uvek drugog kriviti.
Šminker je za manje od godinu dana stigao od “metropola je zakon” do “ovde je, bre sve, mnogo skupo”. Pomislili bi da je postao inteligentniji, ali nije. Srbin primećuje skupoću samo kada ostane bez para. I ne odriče se ničega. Ne shvata da “očajna vremena povlače očajne mere”. Ušao je u kliše 1c “Prevoz smrdi i nema ga!”, “Jednostavnije je autom!” i ne prihvata da je moguć život bez automobila. Boli ga gubljenje “statusnog simbola” koji odavno to i nije. Pravda se drugom klasikom “To sam ja zaradio i odvajao sam od usta!” i boli ga iskren odgovor: “Jesi druže, ali nisi sačuvao!”
Nova žena ga savetuje da ništa ne potražuje i ne uzima od stare. Govori mu da će sve to ostati detetu. Šminker je ponosan jer shvata da njoj nije sve u novcu. Ono što šminker ne razume je da nova žena ne želi da on ima više novca. On je deo njenog projekta, najjeftinijeg kućnog pomoćnika koji postoji. On nema dovoljno svesti da se meša u njenu akademsku karijeru, a sasekla mu je krila, tako da nema opciju da ode negde.
Ja se u razgovoru ne slažem sa njenom idejom, iako ona nije tu. Govorim mu da mora da istera nekretninu do kraja i da je ona njegova. Savetujem ga da je odmah prepiše na dete, ali da postoji trag da mu je on to dao, a ne ona, jer se prokletstva sa korporativcima ne završavaju nikada i sve što nije pismeno, kao da ne postoji. On se manje-više slaže sa mnom, ali će ipak pristati na polovinu vrednosti, jer mu je ipak keš potrebniji. Svakako će to ostati detetu. Razgovor se privodi kraju. Bez nekih zaključaka, i sa nagoveštajem nastavka.
Šminker je popio kafu i otišao od mene sa velikim osmehom. Dobio je onu čašicu tekile koja ti omogući da uživaš u još jednoj pesmi, ali ćeš sutra zbog nje povratiti dušu. No, nema veze. Ko sam ja ili bilo ko da ljude skreće sa puta? Kada kažeš istinu, ljute se. Kada kažeš laž, smeju se.
Nije Šminker sam po sebi problem našeg društva. On je proizvod. Jedno biće u milion koje luta bez pravca i cilja. Ono što možemo da zaključimo iz njegovog primera je pretužno: Izgubili smo dušu. Svako od nas kao pojedinac, i nacija kao skup svih nas. Ne cenimo ništa što imamo. Lepo je napisao Duško Radović, svojevremeno: “Koliko miliona dolara vredi vaše oko?” Odgovorite na to i imaćete rešenje za sve. Odgovora, sa druge strane, nema.
Težimo nečemu što će drugi ceniti, a što nas možda i ne čini sretnim. Bitna nam je ambalaža dok nas za proizvod boli kurac. Kasaba koja tripuje metropolu nam je dala dupe i mi smo u nju zaljubljeni. Mislimo da je kontrolišemo, a zapravo ona svojim vrckanjem kontroliše nas. Otišli smo od svojih porodica i domova, tražeći nešto bolje, ali bez ideje da se vratimo. Ako se i dočepamo malo putera, ne delimo ga sa onima koji su nam pomogli da se od njih otisnemo, u potrazi za istim. Njih zaboravljamo, polako ali sigurno. Imamo i objašnjenje za to – tamo je vreme stalo. Što je, zapravo, istina – i jeste, ali to nas ne abolira od odgovornosti.
U kom momentu nismo dovoljno gledali u svoje roditelje i u ideju “zajedničkog cilja” nego smo postali parovi u kom svako ima svoj novčanik, i u kom druga strana ne sme da zna našu platu? Pljujemo gastarbajtere, a oni će na kraju dana ispasti još i pošteni. Odu, šljakaju, kurče se, sačuvaju nešto love i vrate se da umru na svom ognjištu.
Šta smo to postali? Kako smo zaboravili na porodicu koja je bila naš najveći ponos? Zašto smo jeftine a preskupe kafe sa poznanicima trampili za šetnju i razgovor sa prijateljima?
Kako je to limunada u tegli u kafiću gde sediš na panju iskrenija od čaše domaćeg soka u kući osobe sa kojima si porastao?
Kako se brakovi započinju tako lako, bez ljubavi i iz interesa, a još brže završavaju? Kako se leže pored osobe koja ti je interesantna, ali je tuđa? Kako je felacio zamenio intervju za posao, a gengbeng postao put ka unapređenju? Kako mogu hijaluron, botoks i trepavice biti deo higijene, a kvarni zubi društveno prihvatljivi jer se ne vide od sisa? Kako je to jebanje sa drugom osobom u redu, ako ti partner za to ne zna ili ne oseća to?
Na kraju balade, zašto je bitno ko šta radi, čime se bavi, šta mu piše na vizit-karti a ne ono što govori i način na koji govori?
Zašto težimo pogrešnim vrednostima i zašto mislimo da smo pametniji nego što jesmo, ostaće samo tužno pitanje zapisano pred sam kraj ovog teksta.
U ovom polu-gosip lamentu nad Srbijom i svima nama, velikom narodu koji je uspeo sebe da ukalja i unazadi do tačke iz koje nema nazad, zaključio bih samo: Bežite u tri pičke lepe materine iz ove nesreće od grada. Setite se Matrixa i bifteka.
Bavite se suštinom, a ne formom i nađite sreću sa osobama kojima niste bankomat ili donator sperme. Svaka osoba koja traži jedno od to dvoje je već dovoljno poremećena i odsutna iz života, a verujte mi, sa stranputice je nećete vratiti – nikada i nikako.
Odjavljujem se, kao i uvek, pametnim rečima, zapisanim u vremenima dok su po ovoj svetoj zemlji hodali ljudi dostojni nje:
“Imade vas mnogo – ta ko bi vas mogô izbrojati, svijeh znati?!
Imade vas mnogo bogatih gospara, sa srebrom i zlatom, milionim’ para.
Dvori vam se velji u visinu dižu, ali nikad, znajte, do neba ne stižu,
U nebu je vječnost, u njima je nije, vrijeme će da ih sve s prašinom skrije.”
Laku noć, ili dobro jutro – u zavisnosti od toga, kako ste sve ovo shvatili.
P.S.
Pišem ove redove u sebičnom motivu da će ga urednica, kao i obično bez kraćenja, objaviti pa da mogu da ga pošaljem svojoj mami i da je upitam, da li će mi i dalje prebacivati što se nisam oženio i što živim sam? A ako mi ne bude odgovorila, kao što neće, upitaću je samo, kome je bolje, Šminkeru ili meni?
Zabranjeno je preuzimanje dela ili celog sadržaja bez navođenja i linkovanja izvora u skladu s Moodiranje Uslovima korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
© 2011-2025. Moodiranje. Sva prava zadržana. Izrada sajta: ХАЈДУЦИ