Strah ima jednu neobičnu dimenziju. Raste spram našeg značenja koje mu dajemo. A kada nas potpuno okupira, nema se za dalje nešto mnogo prostora.
Dopunjeno: 21. 01. 2025.
Strah je razumljiv. On nam je, uostalom, urođen kroz instinkt. Još od kada smo se definisali kao vrsta, dat nam je taj mehanizam kao alarm koji će da nas trgne kad treba da se sklonimo od groma ili pobegnemo od pobesnelog mamuta.
Kako su praistorijske životinje i opasnosti koje su okupirale čovečanstvo milenijumima nestajale, zamenili smo ih novom “opasnostima” – strahovima. Od razvoda, bolesti, nepoznatog, nemaštine… i naposletku, šta će nam se desiti ako preduzmemo određeni korak ili zauzmemo stav.
Izgleda da smo naučeni na strah, a možda i navučeni, jer se grčevito suzdržavamo, potiskujemo i ignorišemo, dok nam iznad glava zlokobno vijori “šta ako”.
Neki od “šta ako” sasvim su na mestu. Naravno da ne treba prenagljivati, donositi nepromišljene, impulsivne poteze, naročito ako to može nekoga da ugrozi, ošteti, povredi. Ovaj deo mislim da nam je svima jasan.
Jasno je i zašto pristajemo na neke okolnosti u situacijama kad imamo opravdan i realan strah, uostalom, svako ko je trpeo dok ne nađe bolji posao, zna o čemu govorim.
I nema čoveka na ovom svetu koji je oslobođen straha. Iako nauka kaže da su nam zapravo samo dva straha prirodno urođena – od zvuka i od pada – strahu su podjednako podložni čelnik multimilionske kompanije i skromni ribar iz Bangladeša.
Strah ima različite oblike. Može da bude poput oštrog vetrića koji pirka tokom cele godine. Može da dolazi u naletima, poput talasa. Ponekad preplavi, pa se povuče, vrati se kad on odluči i tako u krug. A može i da se pretvori u cunami. Jasno je da se opasnost neumoljivo približava, da nema milosti i razumevanja i da sledi jak udar. I taj trenutak je ključan. Kad shvatiš da se zakotrljana grudva pretvorila u neman koja se sprema da proždere sve pred sobom.
U većini slučajeva, zapravo se ne desi ništa epohalno. Često se ne desi ništa. Setite se samo za koliko ste se sve stvari grčevito pribojavali, gajili crne slutnje i razvijali dramatične scenarije… i šta se od svega toga tačno ostvarilo? Čak i kada pogodi cunami – rastanak od partnera, gubitak posla, ipak ostajemo na nogama i gledamo kako dalje, a zatim vraćamo u ravnotežu.
Poznavala sam jednu divnu damu koja je plenila svojim manirima i dikcijom. Nemam dilemu da li se tranzitnih dvehiljaditih pribojavala za svoj posao u Beobanci. Mogu da zamislim kako joj je bilo kad je taj gigant, decenijama unazad asocijacija na sigurnost i stabilnost, počeo rapidno da iščezava. I kako joj je bilo kada se posle takvog okruženja suočavala s deficitom radnih mesta u njenoj struci i činjenicom da je tržište rada preplavljeno ljudima kao što je ona. Pošto za nju nije bilo posla u tadašnjim bankama, tu nekih par godina pred penziju, obrela se u potpuno novoj branši. Možda neki smatraju da pomoćna kuvarica i “nije baš nešto” posao, ali gospođa S. je bila zadovoljna iz više razloga: plata je bila prilično solidna, osim dinamičnih smena nije bilo trzavica i izvora stresa na poslu, s koleginicama iz kuhinje je uvek bila dobra atmosfera. I svaki put dok bih slušala njen rezonantni glas dok čučimo na stepenicama, pijemo kaficu uz cigaricu, pomislila bih da gospođa S. uopšte nije tako loše prošla.
Strah je veoma bitan ispit na fakultetu čovečnosti. Možeš da ga položiš ne tako što ćeš ga otkloniti – već suočiti se sa njim i proći kroz njega. Taj ispit kad padneš, možeš ga neko vreme prebacivati u naredne rokove, neminovno ćeš pasti godinu i naposletku odustati. A strah će ostati prisutan.
No, to čak nije najgora stvar!
Najgora stvar koju strah ostavi nakon što porazi je spoznaja da se moglo reagovati, postupiti, delovati, ustati.
Kao što je noć najtamnija pred zoru, tako je i strah najgušći pred ishod. I baš tada je naše biće na značajnom testu: da li će pohrliti ka svetlosti, odabrati stranu pravde i ispravnosti, ili će završiti u krhotinama nakon što cunami prođe.
Ne osuđujem ako ostaneš paralisan pred strahom koji pogađa samo tebe. Svi imamo svoje bitke i granice, i nekad je preživljavanje dovoljno hrabrosti. Ali kad strah zahvati ono što nas sve povezuje – pravdu, dostojanstvo, ili čak samu budućnost – tada nema mesta za pasivnost. Tada se dešava taj, jedan od glavnih ispita čovečnosti, da li si spreman da ustaneš i suprostaviš se mraku.
Jer, nisu bajke i mitovi u kojima se običan čovek suočava s nemani i pobeđuje, nastale slučajno. Neke stvari su se zaista desile, ali njihova značaj nije u činjeničnosti, već istinitosti. Heroji nisu oni koji nemaju strah, već oni koji uprkos njemu biraju svetlost. I da, izbori koje pravimo oblikuju ne samo našu priču, već i priču sveta oko nas. Kad stojiš pred zlom i ćutiš, ti ga time hraniš. A kada se uspraviš, bez obzira na cenu, postaješ herojem samim svojim izborom strane. U takvim trenucima ne postoji neutralnost. Ili si uz svetlo, ili srljaš u tamu.
Zabranjeno je preuzimanje dela ili celog sadržaja bez navođenja i linkovanja izvora u skladu s Moodiranje Uslovima korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
© 2011-2025. Moodiranje. Sva prava zadržana. Izrada sajta: ХАЈДУЦИ