Kada je Dositej Obradović napisao čuvenu pesmu “Vostani Serbije,” ni slutio nije da će vekovima kasnije ova pesma odzvanjati u svesti svakog ko je ikada osetio težinu borbe za sopstveni identitet, slobodu i pravdu. Možda su reči prvobitno bile posvećene Karađorđu i ustanicima, ali danas, kada odbacujemo apatiju, pasivnost i odbijamo slepu poslušnosti ova pesma dobija potpuno novo značenje – i značaj.
Dopunjeno: 30. 01. 2025.
U vreme kada je Dositej Obradović napisao „Vostani Serbie,“ Srbija je bila zemlja pod jarmom, doslovno i metaforično. Osmansko carstvo vekovima je gušilo ne samo političku, već i kulturnu i duhovnu slobodu naroda. Narod je bio obespravljen, siromašan, bez jasne vizije budućnosti, rastrzan između straha od represije i potrebe za otporom.
Ali to nisu bile samo okovi spolja – to je bio i unutrašnji mrak, letargija koja je zahvatila duh naroda. U trenutku kada su svi verovali da promene nisu moguće, da je ropstvo neizbežna sudbina, ljudi poput Dositeja su videli dalje i dublje. Oni su razumeli da se sloboda ne osvaja samo oružjem, već i obrazovanjem, mudrošću i povratkom istinskim vrednostima.
Atmosfera tog vremena bila je ispunjena napetom tišinom, kao zatišje pred buru. Narod je čekao vođu, ideju, reči koje će probuditi žilu kucavicu kolektivne svesti. Dositejeva pesma nije bila samo pohvala i posveta Karađorđu i ustanicima – bila je svetionik, moralni poziv na buđenje naroda iz vekovnog sna. Dok su sela gorela, a ustaničke zastave lepršale nad Šumadijom, njegove reči su donosile nadu i podsećale narod na to da dostojanstvo i sloboda nisu privilegije, već prava.
Pun naziv pesme Vostani Serbie je:
Serbii i hrabrim jeja vitezovom i čadom,
i bogopomagajemu ih vojevodi gospodinu
Georgiju Petroviču, posvećena.
Srbiji, njenim hrabrim vitezovima i deci,
i vojvodi uz Božju pomoć,
gospodinu Đorđu Petroviću, posvećena.
Vostani Serbie! Vostani carice!
I daj čedom tvojim videt tvoje lice.
Obrati serca ih i očesa na se,
I daj njima čuti slatke tvoje glase.
Ustani Srbijo! Ustani carice!
I daj čedu svojem da vidi tvoje lice.
Obrati njihova srca i oči na sebe,
I daj da i oni čuju slatke tvoje glase.
Vostani Serbie!
Davno si zaspala,
U mraku ležala
Sada se probudi
I Serblje vozbudi!
Ustani Srbijo!
Davno si zaspala,
U mraku ležala.
Sada se probudi
I Srbe razbudi!
Ti vozdigni tvoju carsku glavu gore,
Da te opet pozna i zemlja i more.
Pokaži Evropi tvoje krasno lice,
Svetlo i veselo, kako vid Danice.
Ti podigni tvoju carsku glavu gore,
Da te opet pozna i zemlja i more.
Pokaži Evropi tvoje krasno lice,
Svetlo i veselo, kao prizor Danice.
Vostani Serbie!… (ponavlja se stih)
Spomeni se mati naša, tvoje perve slave,
Tvojih vraždebnika ti posrami glave!
Divjeg janičara teraj sa Vračara,
Koji svog istoga sad ne sluša cara!
Podseti se mati naša, tvoje stare slave,
Tvojih protivnika ti posrami glave!
Divljeg janičara teraj sa Vračara,
Koji svog istoga sad ne sluša cara!
Vostani Serbie!…
Tebi sad pomaže nebesna volja,
I sad ti se pokazuje sudbina bolja,
Svi bližnji tvoji tebi dobra žele
I daljni se narodi tvom dobru vesele.
Tebi sad pomaže nebeska volja,
I sad ti se pokazuje sudbina bolja,
Svi bližnji tvoji tebi dobra žele
I daljni se narodi tvom dobru vesele.
Vostani Serbie!…
Vostani, Serbije! Mati naša mila!
I postani opet što si prije bila!
Serpska tebi vopiju iskrena čada,
Koja hrabro vojuju za tebe sada.
Vostani, Serbije! Mati naša mila!
I postani opet što si prie bila!
Iskreni vapaj tvoje srpske dece
Koja hrabro vojuju za tebe sada.
Vostani Serbie!…
Bosna, sestra tvoja, na tebe gleda,
I ne želi tebi nikakva vreda.
Ko tebe nenavidi, ne boji se Boga,
od kojega tebi ide pomoć mnoga.
Bosna, sestra tvoja, na tebe gleda,
I ne želi tebi nikakvoga zla.
Ko tebe ne podnosi, ne boji se Boga,
Od kojeg tebi ide pomoć mnoga.
Hercegova zemlja i Černaja Gora
Daleke države i ostrovi mora:
Svi tebi pomoć nebesnu žele,
Sve dobre duše tebi se vesele
I soglasno vele:
Hercegova zemlja i Crna Gora
Daleke države i ostrva na moru:
Svi ti pomoć nebesku žele,
Sve dobre duše tebi se vesele
I saglasno vele:
Vostani Serbie!
Davno si zaspala,
U mraku ležala
Sada se probudi
I Serblje vozbudi!
To je poziv na buđenje. Na preispitivanje. Na otpor. Kada je Dositej pisao:
“Vostani Serbije, davno si zaspala,”
nije ukazivao samo na to da smo potlačeni i obespravljeni, već i na to da smo sami sebi postali najveći neprijatelji – uljuljkani u komfor tišine i straha.
Bombardovani rijalitijima, lažnim autoritetima i površnim vrednostima, uspavali smo se u mehuru gde je najvažnije “ne talasati.” Svi znamo šta nije u redu, ali većina se pravda – “neću ja ništa promeniti.” Upravo zato je ova pesma i dalje aktuelna.
Naša “robovanja” možda više nisu u obliku osmanskih jaramova, ali su jednako opasna. Robujemo sistemu u kojem je ambicija zamenjena vezama, pravda politikanstvom, a znanje jeftinim sertifikatima. Robujemo nesigurnosti – jer nam je lakše ćutati nego rizikovati.
Možda su naši savremeni junaci manje vidljivi od Karađorđa, ali se ipak bore. Bilo da su to hrabri novinari, aktivisti za zaštitu prirode ili mladi preduzetnici koji od nule grade budućnost, svaki od njih u sebi nosi duh pesme “Vostani Serbije.”
Ali, hajde da budemo iskreni – Srbija ne može da ustane ako mi sami ne ustanemo. Nije poenta samo u borbi protiv neprijatelja, već u borbi protiv naše sopstvene ravnodušnosti. U borbi za bolje obrazovanje, za prave vrednosti, za budućnost u kojoj ćemo moći da kažemo da smo učinili sve što smo mogli.
Dositejev stih nas ne podseća samo na to odakle dolazimo, već i gde bismo mogli da odemo. Srbija će ustati kada mi odlučimo da više nećemo da gledamo sa strane. Kada svaki pojedinac shvati da on jeste promena.
Zato, sledeći put kada pomislite da ne možete ništa da promenite, setite se reči:
“Vostani Serbije, davno si zaspala!”
Jer Srbija nije samo država – Srbija je ideja, vizija, i, pre svega, mi.
Nema više spavanja. Niti stajanja.
Zabranjeno je preuzimanje dela ili celog sadržaja bez navođenja i linkovanja izvora u skladu s Moodiranje Uslovima korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
© 2011-2025. Moodiranje. Sva prava zadržana. Izrada sajta: ХАЈДУЦИ