Jednog jesenjeg jutra pre koju godinu, probudila sam se sva unezverena u Kikindi. Prespavala sam nekoliko alarma, već je trebalo da sam doručkovala, završila neke poslovne obaveze i na putu za Beograd, ali ne. Evo me u 10 sati u krevetu, ležim tu kao neka krava. A obećala sam juče da će ono oko sajta biti gotovo.
Dopunjeno: 25. 11. 2023.
Kao luda sam uzela laptop i izletela iz stana tražeći neki kafić koji ima wi fi. Ne videvši u prvih 45 sekundi po izlasku na ulicu nijedan, već je počela da me hvata panika, te sam zaustavila neku devojku. “Izvini, da li znaš za neki kafić koji je blizu, a da ima wi fi?” Vrlo precizno pitanje, složićete se, za koje je cura procenila da iziskuje detaljan odgovor.
– Eee, čekaj polaaako, da ti objasnim. Ako kreneš skroz pravo, posle nekih 300 metara pa malo levo videćeš kafić koji ima wi fi, e pa tu svi pijemo kafu, a imaju i sladoled ako voliš. A možeš i da produžiš, tu ti je još jedan jao kakve kolače imaju…
Ne sećam se da li sam stigla da izgovorim preostalih četiri slova nakon “h” u hvala, već sam uhvatila trk. Pronašla sam kafić, odradila šta je trebalo, a da mi niko nije skinuo kožu s leđa (jer je to s par sati zakašnjenja nakon roka koji sam sama postavila). Ova fotkica je uspomena na to sumanuto jutro. Slikali su me drug i drugarica koji su šetali, doručkovali, promatrali džinovske bundeve dok sam ja povećavala php memoriju.
Nisam bogznakoliko mislila o unezverenom jutru u Kikindi, pa nisam ni primetila kad je proletelo četiri godine, sve dok se u oktobru prošle godine nisam bukvalno zakočila. Pokušala sam da stavim pakovanje na kosu i u jednom trenutku sam shvatila da ne mogu da pomerim levu stranu tela, a svaki pokušaj bi se završio jezivim bolom kroz celo telo. Ti napadi su se još nekoliko puta ponavljali, a ja sam znala da ne doživljavam niti moždani niti srčani, već udar jurnjave. Došlo sve na naplatu. Znala sam šta mi je činiti.
Dala sam otkaz na poslu na kom sam izgarala četiri godine i sedam meseci tako lako, da nisam žalila ni za čim, osim što to nisam uradila ranije. Sprovela sam neko čišćenje i u privatnom životu, pa sam rekla sebi: e sad ćeš da se izležavaš. Kao krava, kao lenština, danguba, ima da se izležavaš. U početku su me spopadale histerične misli: da li si normalna, ko još daje otkaz a da nije našao nešto, decembar je, niko ništa ne radi, tek u januaru se neće ništa desiti… pa sve do toga da ću umreti od gladi ili smrznuta na ulici. Ipak, i scenario “Devojčice s šibicama” bio mi je lakši od pomisli na jurnjavu, stres i grč, očekivanja klijenata, poručivanje treš hrane jer se nema vremena jesti kvalitetno.
Provela sam ne jedan, nego skoro bogami dva meseca kao krava, izležavajući se, planirajući i otpuštajući svaki mogući grč i trzaj. Prvi klijent mi je pao bukvalno s neba. Nisam ni mrdnula guzicu iz mog dorćolskog čardaka, imala sam ugovoren posao. Pa onda drugi, treći, pa je četvrti došao preko prvog… znate već kako to ide.
U jednom trenutku sam već bila prebukirana, te sam morala da otkažem saradnju na projektu koji mi je bio najmanje isplativ u razmeri uloženo vreme/zarada. Pardoniram, ali mora se imati vremena za izležavanje, čitanje, kuvanje, lakiranje noktiju i ostale stvari od životnog značaja. Ah da, isključila sam na telefonu apsolutno sve notifikacije.
Jednom koji mi je histerično mahao ispred nosa novčanikom i rokovima sam se kulturno zahvalila na interesovanju i odbila ponudu. Prijatelju, nigde ne gori, ništa neće propasti a niti biti kvalitetno završeno ukoliko radim u grču i pod “dead lineovima”. Kakav crni dead line, pa i plaćanje računa i zatvorska kazna može da se odloži, ti ćeš meni postavljaš deadline k’o da nam život zavisi od toga.
Da se razumemo, rokovi i dogovori treba da se ispoštuju, ali stvaranje tenzije, požurivanje, insistiranje na trivijalnostima i besmislenim procesima kod mene nailazi na jedno veliko njet.
Pet godina nakon unezverenog jutra u Kikindi i godinu dana nakon što sam dala otkaz, mogu reći da sam počela da dišem. Odbijam svaki vid jurnjave, tenzije i grča. Kad mi se desi da malo zaostajem s obavezama, zaustavim se, presaberem, preraspodelim vreme. I opet stignem da se izležavam kao kraljica i čitam Hesea.
Pitao me skoro neko šta radim trenutno. Radim na sebi, rekoh. Kako to? Lepo, ustanem, stavim dugotrajni ruž i zlatni Shiseido Zen, pristavim ručak i sednem da raduckam.
Ne brinem se hoću li i kada sve završiti. Negde davno sam čula da svako od nas po rođenju dobije određeni broj udaha, što implicira da što brže dišemo, to kraće živimo. Ne znam da li ovo ima naučno utemeljenje, ali stavljati sebe u brzinu pod naponom za nešto što može da se izvoza u relaksiranom režimu je naprosto glupo.
Polaaako, što bi rekla Kikinđanka, sve je to tu, samo ideš 300 metara, a pošto ćeš ionako stići, čemu žurba?
Zabranjeno je preuzimanje dela ili celog sadržaja bez navođenja i linkovanja izvora u skladu s Moodiranje Uslovima korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
© 2011-2025. Moodiranje. Sva prava zadržana. Izrada sajta: ХАЈДУЦИ
Pavle says:
Tako i treba da se radi. Najgore od svega kad covek udje u jurnjavu, bude u stresu, da sve na drugom poslu sto ima i sta dobije zauzvrat malo iskustva i nesto novca… A puno vise stresa. Ja sam isto pribegao slicnim metodama, rekao sam sebi, idem necu vise nista da radim neko vreme. Bataljujem posao, idem malo da se edukujem. I edukovah se, malo naravno dao sebi oduska, procitao knjige, gledao sport igrao igrice, osvojio turnir u pokeru i gle cuda, u jednom momentu op – poziv na novi projekat, rad fleksibilan, mogucnost nekih ludackih radnji i tako dalje… Sustina je biti hrabar, nemati strah i obavezno u borbu protiv stresa…