Da odmah razjasnimo, i neka to ostane između nas – naslov ovog teksta je najbolji naziv fenomena o kome bih vam u sledećih par redova pisao.
Dopunjeno: 06. 09. 2023.
Piše: Provincijalac
Nemojte ga povezivati sa lokalima, ljudima, televizijama niti likovima. Ovaj tekst nema za cilj da bilo koga uvredi niti ponizi. Predstavlja samo lični stav. Iznenađenje ili razočaranje, sami prosudite.
Sada, kada sam se lepo izvinio, unapred i objasnio šta mi je činiti, hajde da počnemo.
Beograd i ja smo se upoznali odavno – pre 17 godina. Dovoljno davno da kažem da se poznajemo, ali naravno ne i dovoljno dugo da kažem da sam odavde. To nikada nije bio plan. Ja volim svoj rodni grad i ne bih ga menjao ni za jedan drugi. Jednostavno smo porasli i zasitili se jedan drugog. Ja sam našao drugi dom, a on je našao još jednog lokal-patriotu koji polako posle 3 decenije kreće da mu se vraća (skoro) svaki vikend.
Elem, Beograd me je dočekao u godinama posle bombardovanja. Ljubav koju sam poveo sa sobom je bila kafana. Devojka iz srednje škole se priključila godinu dana kasnije. Danju, noću, u bilo koje doba dana – kafana je centar sveta. Svi koji to ne razumeju, neka odmah pređu na one “Nećete verovati šta se posle desilo“ naslove.
Beograd noću, pre 19 godina, nije bio puno različit. Uglavnom se svodio na izbor muzike. Shodno tome, birali smo između Stefan Brauna, Plastika, Andergraunda. No, da se ne lažemo – postoje ti neki zvuci koji nas sve privuku kada ono što miriše na voćku, a ako imaš sreće, ima i ukus iste, postane ključna supstanca u organizmu. Nedvosmisleno, govorim o alkoholu i narodnjacima.
Da se razumemo, postoje narodnjaci i “narodnjaci”. Ovi prvi su oni pravi, oni koji se poručuju, koji su akustični i prate vino, najčešće. To su antologijski zvuci koji su nam svima poznati. No, ako vino, iz samo nama poznatih razloga, zamenimo rakijom ili tekilom dođemo do samo nama poznatih recidiva turbo-folka koji nas je karakterisao devedesetih.
E, tu dođemo do Bomba, Pirane, kasnije Vanile, H20, Kartela i sličnih nadzemnih i plutajućih objekata. Odlazilo se utorkom ili sredom u Bombo, jer se redovno Džej pored čaše hvatao i za mikrofon. Silazili smo niz neke stepenice u podrum, blizu Knez Mihailove. Slavili smo rođenja i ispite. Često smo slavili i neuspehe, jer Balkan. Marko Bulat, Darko Radovanović i svi narodni heroji tih godina činili su ta mesta nezaboravnim, i ovaj tekst je dokaz za to.
U tim klubovima sretale su se razne njuške – biznismeni, kriminalci, policajci, studenti i blejači. I svi su se sjajno vladali, svi su se razumeli, pevali, veselili se, svako prema mogućnostima. Nekada bi se, sigurno i potukli, ali ko to još pamti. Nije bilo nikakve kategorizacije ni selekcije. Okreneš broj, ostaviš sto, izađeš. Popiješ koliko možeš – platiš. Ideš do Lokija, ili do Vajata, zavisi od lokacije i nastavka.
Za hrabriju ekipu Brodarac i Nana su pred svitanje otvarali svoja vrata. Sa pancirom ili bez, provod bi trajao do sutra. Za tadašnju “elitu” postojala je i opcija fajn-dajninga i čini mi se da se zvala “Kontakt”. Kuhinja od 24h i skromno reklamirane sobice iznad su bile opcija, ako baš ne možete kući sa njim/njom.
Ekipa koja moje društvo učila noćnom Beogradu, zvala je četvrtak uvek malom subotom. Objašnjavali su nam da dobre ekipe ne izlaze vikendom. Da je vikend rezervisan za studentski provod i da se u to ne treba mešati. Dakle, provod je trajao od utorka do četvrtka. Ponedeljak je vekovima u Beogradu bio dan za odmor, možda pogodniji nego nedelja.
Utorak, sreda i četvrtak su svakako imali svoje adute, ali su iz nepoznatih razloga naši izlasci uvek preskakali sredu. I to je ostavilo traga u mojoj izazivanoj psihi – pa sam, ovako, stariji rešio da to nadoknadim.
Nadam se da vas nisam udavio do sada, jer se, dok ovo pišem i meni čini da dolazim do suštine teksta, i svega onoga što ne valja u Beogradu, ovih dana – a nema veze sa politikom. Pojavila se neka “gradska” kategorizacija. Počinje od “gradske” ekipe, preko “gradske” srede, a nekako završava na “gradskim” splavovima ili “gradskim” mestima.
Od kad sam se prvi put sreo sa ovom kategorizacijom odnosno, apsolutno, pogrešnom upotrebom pomenute reči osećao sam gađenje.
Da se razumemo – nemam ja ništa protiv gradskih likova, gradskih mesta, i gradskih kafana osim toga što njih više nema.
Vođeni kvazi-nostalgijom, a u stvari jeftinim promo trikom da izazovu kod nekolicine ljudi koji pamte rezervacije stolova bez uslova, ideju da postoje mesta gde se može kulturno izaći, provesti, popiti i pojesti, fejk upravni odbori modernih “gradskih“ lokala su došli na ideju da iskoriste pomenutu ideju i ispromovišu stvari onakvima kakve zaista nisu.
Hajdemo u centar zbivanja i glavni razlog moje nervoze! Parafraziram komunikaciju:
– Ćao!
– Heeeeeeeeeeej gde siiiiiiiiiiiiii?
– Hoćemo li nekuda, večeras?
– Mogliiiiiiiiiiiii biiiiiiiiiiiiiii!
– Gde se izlazi sredom u Beogradu?
– Ne brini, vodim te ja! Gradsko mesto, gradska ekipa, strava priča!
– BUM!
Naravno, za sve ove godine nisam jedino naučio da poslušam svoju prvu misao. Imam neku odvratnu ideju da svojim glupostima dajem drugu, treću, četvrtu i petu šansu. Pa tako, prihvatih i ovu opciju. Iskren da budem, mislio sam: Znam lokal, ekipu koja ga drži, pevačica i pevač – manje više poznati javnosti, šta može da bude loše?
U jednoj reči ću dati odgovor – SVE!
U“gradsko mesto” se ulazi kroz tunel. Svetleći, da ne bude zabune. Momci iz obezbeđenja proveravaju rezervaciju i ljubazna hostesa nas odvodi u centar zbivanja. Momak, koji je sjajan pevač, ima odličan repertoar do čuvene rečenice: “Po specijalnoj želji!” Nakon toga sam, priznajem, čuo ozbiljne krike sa pominjanjem gradova, brendova i naziva alkoholnih napitaka. Okej, rekoh sebi, to što neko plaća da čuje ovo je okej, ali kako mu je dopušteno da teroriše ceo objekat – koji nije tako mali? Onda se setim sebe, prorade promili časnog alterega koji me podsete na trenutke mog pijanstva i kažem sebi da treba da popijem još više. Verujte mi, ne pomaže.
Miks prestrašnih narodnjaka postaje nepodnošljiv i u momentu kada sve deluje da ću krenuti, drug i drugarica kreću da identifikuju ljude oko nas. Ozbiljna imena i prezimena učesnika rijaliti programa koji se nedavno završio ili počeo, obučena u modne krike koji skaču koliko su divlji. Identične kombinacije za kojima vape češki serijali “Rocco goes to Prague!” ne zovu ni na jeftin seks, jer bi Rocco pogledom na ovo rešio da napusti planetu.
No, to nije kraj “gradske” priče. Devojke imaju pratnju. Uglavnom ruralnu, ali “gradsku”. Nema te aristokratije koja se ne može kupiti – reče neko, ko je siguran sam pre te izreke posetio ovo mesto. Momci ne govore, nalivaju im pića, i čekaju kraj večeri, pretpostavljam. No, kao i obično, pogrešno sam pretpostavio. Upitah drugaricu, zašto ih uopšte izvode? Da se ne lažemo, vazda se znalo kuda sa kraljicama noći i tu nema dileme već vekovima.
Drugarica mi objasni da oni, pored njih, postaju poznati. I to je bio kraj. Ne bih imenovao, ne bih pominjao, ali previše je svega – i boli. Kažem sebi, dosta je bilo. Zaputimo se napolje. Pokušamo da pozovemo taksi, shvatimo da je ozbiljan red ispred, za isti. Ipak je 3:00. Za par minuta muzika će stati i bića će otpuzati u svoje garaže u kojima provode život jer je Luis Viton skup i kada je fejk, a bitnije da ljudi vide kaiš nego stan. Kiša je padala, ekipa koja čeka taksi je mumlala. “Gradski” akcenat je ostao u svim neporučenim pesmama te večeri jer sam siguran da su sadržale više slova nego što ih “gradski” frajeri i šmizle znaju.
Stoje tako izmučeni, sabiraju se za taksi, dok su Moeti unutra ostali da pate, devojka povraća, momak je pomera.
“Nemoj da me neko vidi! Nemoj da me blamiraš!“
Ona je u haljinici koja nije predviđena za sedenje, on je izvodi ispred i odlaze u noć.
Drugarica me je samo pogledala. Ćutke smo seli u taksi koji je stigao. Ona mu je rekla da nas vozi u kafanu “Užice”. Da ovo sve makar zaliči na izlazak. I zaličilo je. Ali tek tada, dok nam je taksista objašnjavao kako se u “Užice” išlo još dok je on skitao, a tome naravno ima više od pola veka.
Ne sećam se koliko smo ostali tamo, ali moram vam reći, da je za razliku od prvog dela večeri bilo prilično “gradski” i kao nekad. Sjajni konobari, neopravdano skup roštilj, i veoma kompaktna vinska karta – uglavnom za špricer, dali su ovoj noći poseban šmek.
Tu je Beograd, nije umro. Malo su ga zatrovali, ali on je iznad njih. Valjda će pobediti, mislio sam dok sam hodao od “Užica” ka kući.
Da se vratimo na početak, zapravo, na naslov. Evo odakle sam ga „pozajmio“:
Nastupa era amatera
iz svoje kože može se sad
rapidno stasa hibridna klasa
na pola puta selo – grad.
I za kraj – kao veliki poštovalac sela, i čestitih ljudi koji tamo žive, osećam potrebu da naglasim i da ponovim – nema ovo veze sa seljacima, ni seljačinama. Nema veze ni sa pomenutim lokalom koji nije imenovan, ni pevačom ni pevačicom. Ima samo veze sa poremećenim vrednostima, koje moramo nazvati pravim imenom, jer su one jako opasne i prete da nas zaposednu. Baš kao Matriks.
Dakle, za sam kraj, jedna molba: Ovaj tekst doživite isključivo kao moj protest protiv senzibiliteta koji nam je nametnut influenserima, fejk selebritijima ili rijalitijem kao sastavnom komponentom društva ili kao poziv mojoj drugarici i urednici ovog sjajnog portala da krene sa feljtonom koji odavno najavljuje – Vodič kroz beogradske noći i dane, po kafanama, razume se.
Živi bili!
Zabranjeno je preuzimanje dela ili celog sadržaja bez navođenja i linkovanja izvora u skladu s Moodiranje Uslovima korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
© 2011-2025. Moodiranje. Sva prava zadržana. Izrada sajta: ХАЈДУЦИ