
Njen radni dan podrazumeva vrhunsku muziku, druženje s facama, uživanje u umetnosti i klabingu. Da, moguće je.
Dopunjeno: 19. 11. 2022.
Pred mikrofon, kao radijski voditelj, stala si sa 16 godina. Da li si slutila kuda će te sve to odvesti?
– Nisam slutila, ali sam sanjala. U radio kao medij sam se zaljubila još kao klinka gledajući Džeka Kilijana i “Midnight Caller”. Za mene je to bukvalno bila magija, to da imam mogućnost da samo svojim glasom nekome “tamo u mraku” izazovem neku emociju, saopštim mu neku informaciju koja mu treba, prenesem mu neku dobru energiju…
Kada sam se te ’95. vraćala kući sa žurke pešaka sa nekom ekipicom, nisam imala pojma da će me jedan automehaničar “prepoznati”, da će svom drugu DJ-u reći “ej, pa što je ne odvedeš na radio, slušaj kako ima dobar glas” i da ću u tom poslu ostati 22 godine. I dan danas često pomislim na to kako je sudbina čudesna stvar i kako nam neki naizgled nebitni i “slučajni” susreti i situacije nekad potpuno promene život.
Izgledalo je u nekom momentu da je radio “izgubio trku” pred televizijom, pa zatim internetom. Kako bi opisala stanje danas?
– Izgledalo je, da, i čini mi se da mnogima i danas izgleda kao da je radio prevaziđen medij. Video killed the radio star… a onda je web pregazio i jedne i druge. Ali to je sve normalno, svet se menja, civilizacija ide svojim tokom pa i ljudi imaju drugačije načine da saznaju informacije i slušaju muziku.
Ali bez obzira na sve to, ja ipak mislim da radio nikad neće nestati niti izleteti iz te trke. To je jedini medij koji možete da slušate dok radite nešto drugo – dok vozite, kuvate, radite…
I to je i dalje najbrži medij. Činjenica je da se način na koji radio funkcioniše prilično promenio, ali promenila se i publika, promenio se svet, te su te i te promene donekle opravdane i logične. Ja mislim da će se verovatno menjati i dalje, samo načini na koji ljudi slušaju radio i možda ćemo prevazići FM u korist online-a (ako se ne varam, postoje zemlje u kojima fm radio više i ne postoji) ali magija tih “malih ljudi u kutiji” neće nestati.
Prvi kontakt s mikrofonom kao muzičar?
– Ako ne računam pevušenje sa tatom na tremu (uz harmoniku) i pevanje po svim mogućim i nemogućim dešavanjima na kojima je neko sa gitarom ili se nešto slavi, da imam talenat koji nije beznačajan prvi put sam stvarno “shvatila” u Bitefu! Veče talenata fantastičnih glasovnih mogućnosti na koje su me jednog utorka odvukli dobra drugarica i njen izabranik. Bila sam potpuno zbunjena činjenicom da sam ušla u finale takmičenja i šokirana time što sam pobedila u tom prvom ciklusu. Tek tada sam počela da razmišljam o tome da bih možda mogla da se “ozbiljnije” bavim muzikom i koju godinu nakon toga došli su i bendovi. Cover bendovi, doduše, ali to je bio moj put koji me naučio šta je bina.
Nakon nekoliko bendova danas si glavni vokal benda The Bite. Koja je vaša priča?
– Svi moji bendovi pre The Bite su bili cover bendovi. Dugo se meni u glavi motalo da moram da radim svoju muziku i moram da sebe izrazim kroz autorski bend, ali kao i sve u životu, i taj deo slagalice se složio onda kada je trebalo da se složi. Imala sam puno ponuda da se priključim drugim bendovima ali ja to nisam želela, želela sam svoju priču. The Bite postoje 15 godina, ali onog trenutka kada me je Boki (gitarista, osnivač benda) pozvao da pevam sa njima, ja sam znala da je to moja priča. Ja sam čekala takav bend, oni ovakvu pevačicu, poklopile su se energije i to je bilo to.
Postoje neke ideje u meni koje se muzički neće uklopiti u ono što moj bend inače radi i vrlo verovatno ću taj deo sebe izraziti u nekom momentu samostalno, ali to neće uticati na ovu priču niti će je prekidati, prosto će mi “poslužiti” da sebe izrazim na još jedan način. The Bite na odličan način uklapa klasičan rokenrol, bluz, pank… to je bend koji je imao i i dalje ima fantastičnu energiju, dobre pesme i što je najvažnije, svi smo tu isključivo zbog ljubavi prema muzici!
Mnogo puta sam čula kritike na račun “nas kojima je muzika samo hobi”, ali ja mislim da je to u Srbiji možda i jedini način da ono što sviramo bude potpuno iskreno i naše.
Radimo neke druge stvari i onda se lepo skupimo i bez opterećenja radimo na svojoj muzici. Ovde od muzike može da se živi samo ako je ono što radite komercijalno, pa i tad ne postoje garancije da ćete uspeti i uglavnom svi moraju da rade nešto “sa strane” ili se “prodaju”. Mi pesmama ne pristupamo, nikad, na taj način, da razmišljamo da li će one biti hitovi ili neće i šta će nam doneti. One su deo nas i snimamo ih i izvodimo onako kako mi želimo da one zvuče, pa ako ljudi to osete i zavole ih – to je to! Ako ne, mi ćemo ih i dalje voleti.
Da li ti više “leži” izvođenje svetskih numera ili vaših pesama?
– I dok sam pevala cover, ja nikad nisam pevala kao neko drugi, bila sam to što jesam, pa kome se svidi. Zato mi je neuporedivo lakše i lepše da pevam naše/svoje pesme nego tuđe. Kada sa ove distance razmišljam o tom delu svog života, apsolutno ne mogu sebe da zamislim u toj priči. Iako sam pevala rock cover i nikad nisam stremila nekim “modernim” varijantama “znamo sve” bendova, opet mi je postalo gotovo mučno to što satima na bini dajem mnogo energije, pevajući nečije pesme, samo da bi ljudima u klubu bilo “veselo” i da bih odatle izašla sa kojom hiljadom više u džepu. Daleko od toga da ne razumem muzičare koji to rade, nekome je to dobar izvor prihoda, neko prosto nije autor nego reproduktivac i to im je ok, ali meni lično je to postalo besmisleno.
Uprkos tome što sam ranije mislila da je lakše pevati u autorskom bendu, uglavnom svirke kraće traju, manje ih je, pevaš nešto svoje pa “možeš i da pogrešiš”, sad mogu da kažem da mnogo više energije potrošim za 40 minuta sa The Bite nego pre za 3,4 sata pevanja covera. Ali je neuporedivo lepše, jače, emotivnije, smislenije. Energija koju uložim u tu muziku i u prenošenje te “poruke” ljudima ispred sebe na koncertu odlazi na pravo mesto, ona se obnavlja i daje najpozitivniji mogući podstrek mom biću. Ne može da se poredi, definitivno, autorska muzika je jedino što zaista vredi, kada se na kraju podvuče crta.
Odnedavno si i u PR-u za muzičke događaje. Koliko je bila teška “prekvalifikacija”? Šta bi posavetovala ljude koji planiraju da “promene kurs”?
– Ta promena je u mom slučaju bila nekako logična, moram da priznam. Ja jesam promenila profesiju, ali ovo što sada radim nije toliko daleko od onoga što sam radila pre, i dalje sam deo istog sveta i i dalje se sve što radim vrti oko muzike, oko bine. Radio je važan deo mene i moja velika ljubav, ali sam u nekom trenutku došla do tog nivoa kada ni kreativno, a ni materijalno to više nije odgovaralo onome što želim. Osetila sam da mi treba više slobode i da mi treba promena.
Promene su uvek dobre, tu nema spora, i ako ih sami ne napravite, život će to da uradi “na silu” i onda su mnogo manje prijatne, ali su uvek dobre!
Čini mi se da ovde kod nas i dalje vlada neka bolesna želja za “sigurnošću”, pa makar to značilo da tavorimo na istom radnom mestu decenijama iako nismo sasvim zadovoljni, umesto da damo sebi šansu da učimo, širimo vidike, menjamo pravac kretanja, izrazimo se i u nekim stvarima za koje nismo verovali da nam leže. I profesionalno, kao i emotivno, jedina prava sigurnost koja nam je potrebna je sigurnost u ono što jesmo i ono što znamo i osećamo! To nije uvek lako, neke promene mogu da naprave haos u glavi, kad se izmakne tlo pod nogama u bilo kom segmentu života to ume da bude jako stresno, zastrašujuće… ali to je jedini način da napredujemo i da budemo jača i kvalitetnija ljudska bića, spremnija na izazove koji nas očekuju.
Jedini savet koji mogu da dam bilo kome je: slušajte sebe, tražite sigurnost samo u sebi, ona izvan vas ne postoji, ne plašite se promena, budite strpljivi, radite na sebi i ako osetite da vas bilo šta “guši”, krenite da tražite način da taj osećaj eliminišete jer će vas u suprotnom uništiti.
S jedne strane, u mas medijima, prisutna je treš “kultura”. S druge strane, sve je više novih bendova, festivala, svirki… Šta je realno stanje?
– Da budemo iskreni, realno stanje ide u korist treša, ma koliko to meni bilo teško da priznam. Okruženje pravimo po sebi, pa mi koji smo sa ove strane nekad imamo utisak da većina ljudi sluša dobru muziku, voli dobre filmove, ima zdravo mišljenje o svetu… ali mi, nažalost, jesmo manjina. S druge strane, da ima više mesta za kvalitet, sigurno bi se tu neki procenti promenili.
Naravno da treš ne može da se iskoreni, uvek ga je bilo i uvek će ga biti, i kod nas i bilo gde u svetu, ali ja verujem da se vredi boriti za te “procente” jer mislim da kvalitet života svih nas od toga zavisi. Ne mislim samo na to da u medijima treba osloboditi više prostora za kvalitetnije stvari, mislim i na to da svako od nas treba da tome da doprinos podrškom. Danas je bar lako na društvenim mrežama raširiti neke informacije, pa ne treba nam bude teško da tako “poguramo” neke dobre i kvalitetne priče.
Odlaskom na dobre koncerte, plaćanjem karte, pa makar i šerovanjem neke najave pomažemo da se stvari promene, bar malo.
I ja sam odrasla uz narodnjake, pa sam čula neke druge stvari i potpuno promenila kurs, sad se bavim stvarima koima se apsolutno niko i nikad u mojoj porodici nije bavio. Ako omogućimo bar nekome da čuje i vidi neke dobre stvari, možda ćemo mu promeniti život. I ako svi bar nekome tako pokrenemo “točkiće”, oni procenti s početka odgovora će se promeniti. Realno stanje je da većina ljudi misli da ništa ne može da promeni, i to je tragično…
Koliko je, iz tvog iskustva, bitno voleti i živeti ono što radiš?
– Rekla bih da je najvažnije, da ne znam koliko ljudi mora da radi i ono što ne voli da bi preživelo. Nažalost, znam da sam u onoj srećnoj manjini koja ima tu mogućnost i prezahvalna sam što je tako. Po mom mišljenju, to je ključ, to je ono čemu svi treba da težimo.
Ljubav je najjača pokretačka snaga u Univerzumu i ako volimo sebe, ako volimo nekog, ako volimo ono što radimo – i naša životna energija je jača i bolje “sarađuje” sa Kosmosom, što kao krajnji rezultat ima potpun, kvalitetan i srećan život.
Zvuči kao potpuna utopija, ali ono što možemo jeste da tome težimo.
Kako si prevazilazila prepreke i probleme u dosadašnjoj karijeri? Šta ti je najteže padalo, a opet, šta ti je najveća motivacija?
– Da se nadovežem na prethodno pitanje, najteže mi je padalo da radim stvari koje ne volim, koje “moram” da uradim da bih zaradila platu, kada je to što radim monotono i ne pokreće me. Kada se bavite poslom koji je u suštini dinamičan i kreativan, ako ste umetnik ili radite bilo šta prema čemu osećate strast, onda takve stvari, ako predugo traju ili su intenzivne, guše energiju. U tom slučaju, rešavala sam to promenom! Daš sve od sebe da tu situaciju promeniš pa ako ne uspe, promeniš radno mesto. Ako je to u tom trenutku nemoguće, onda je vrlo važno naći bar neku drugu priču koja će pokrenuti tu energiju. Najveća motivacija mi je i dan danas prilika da radim nešto u šta zaista verujem i što iskreno volim. Kada vidim makar i najsitnije pozitivne rezultate onoga što sam uradila, to me pokrene, srećna sam kad mogu pa i za milimetar da pokrenem svet u dobrom smeru.
Savet za sve mlade “Ljiljane” koje sanjaju karijeru u r’n’r?
– Nemojte samo da sanjate, pokrenite se i radite na sebi, budite iskrene prema sebi, budite svoje, spremne da prihvatite kritike, neuspehe, padove. Čuvajte se sujetnih i nezadovoljnih ljudi ima ih mnogo… I verujte svojim osećajima, negujte ih i čuvajte, jer će vam najviše pomoći da izaberete ravi put za sebe.
Top 10 mladih bendova na koje treba da obratimo pažnju?
– Lagana sreda, Hurleur, Crveni karton, Nemesis, Larska, Random, Void Inn, Degeneza… to su neki od novijih/mlađih bendova koji su meni poslednjih godina privukli pažnju, mada ih sigurno ima još nekoliko koje sam zaboravila…
Zabranjeno je preuzimanje dela ili celog sadržaja bez navođenja i linkovanja izvora u skladu s Moodiranje Uslovima korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
© 2011-2025. Moodiranje. Sva prava zadržana. Izrada sajta: ХАЈДУЦИ