Videlo se da je pred njim, dok je još bio gimnazijalac, karijera neslućenih razmera. Govorio je nekoliko stranih jezika, prevodio strana književna dela na srpski, pisao i za “svoju dušu”, družio se s najvećim intelektualcima svog vremena.
Dopunjeno: 06. 09. 2023.
Nakon završenih studija prava ženi se lepoticom iz Like kojoj je od milošte tepao Ruža (Eufrozina – Rozina – Ruža) pored koje je i doslovce procvetao. Pogađate, ko drugi je u pitanju, nego naš veliki pesnik, čika Jova Jovanović Zmaj. No, vratimo se na tok priče.
Zahvaljujući podršci voljene žene posvetio se onome što ga je najviše ispunjavalo – književnom radu. Pokrenuo je satirične i književne časopise, bio na nekoliko visokih funkcija u kulturi, a naporedo sa svim tim upisao je studije medicine u Pešti. Usput je sa svojom Ružom dobio petoro dece.
Možemo samo da zamišljamo koliko je Zmaj tada bio srećan, o čemu svedoči zbirka pesama “Đulići” koju je posvetio Ruži i svojoj deci. U “Đulićima” je i čuvena pesmica “Ala je lep ovaj svet” koja svima nama izaziva osmeh na licu kad je čujemo.
Nažalost, ovaj veliki čovek, pravnik, lekar, satiričar i pisac nije dugo uživao u sreći, ljubavi i uspesima.
Prva se razboljeva Ruža od misteriozne bolesti koja je obarala u krevet sve pred sobom. Počela je da kopni i nestaje, a ni njen muž ni svi lekari tog vremena nisu uspeli da joj pomognu. Duboko očajan, Zmaj nije imao drugog načina da kanališe tugu, već kroz reči. Tako je, dok je gledao u posmrtnu postelju svoje žene, nastala verovatno najtužnija pesma na srpskom jeziku.
Pođem, klecnem, idem, zastajavam,
Šetalicu satu zadržavam,
Jurim, bežim, ka’ očajnik kleti,
Zborim reči, reči bez pameti:
“Ne, ne sme umreti!”
Vičem Bogu: Ona je još mlada!
Vičem pravdi: Ona se još nada!
Anđelima: Vi joj srca znate!
Vičem zemlji: Ona nije za te!
Ni otuda nema mi odjeka…
Vičem sebi: Zar joj nemaš leka?…
Idem, stanem, ka’ očajnik kleti,
Opet zborim reči bez pameti:
“Ne sme nam umreti!”
Idem, stanem, pa mi klone glava
Nad kolevkom gde nam čedo spava.
Čedo s’ budi, pa me gleda nemo;
Gledamo se, pa se zaplačemo;
Pa i njemu, ka’ očajnik kleti,
Zborim reči, reči bez pameti:
“Ne sme nam umreti!”
1882.
Nakon Ruže, razboljevaju se i deca. U razmaku od nekoliko godina svi su preminuli, osim male Smilje. Potom je i Ruža preminula.
Tuberkuloza tih 1870-ih godina nije bila ni izbliza istražena – najpre iz razloga što je visoko zarazna bolest.
Tih godina, lečenje je bilo maltene nemoguće, jer početni simptomi nisu niti specifični, niti izraženi, a ni antibiotici nisu bili razvijeni kao vid lečenja.
Ljudi su bukvalno kopnili: hroničan kašalj s krvavim ispljuvkom, visoka temperatura s drhtavicom, “oblivanje ‘ladnog znoja” i drastično mršavljenje uz lice kroz koje se providi lobanja, slike su ove surove bolesti. Čak i danas, pored svog ovog napretka medicine i nauke, od tuberkuloze, najzaraznije bolesti nakon side, godišnje umre oko 2 miliona ljudi.
Ostavši bez supruge i četvoro dece, s preživelom mezimicom Smiljom se seli u Futog, gde radi kao lekar, međutim, ni tu nije našao mir niti pokušao da zaleči rane. Umire i Smilja.
Naredne tužne i puste godine posvetio je književnom radu, pesmama za decu, lečenju ljudi… i to mu je bila jedina uteha u teškom i gorkom životu. Do kraja života nije ispuštao olovku iz ruke – preminuo je 1904. za radnim stolom, u 70. godini, dok je uređivao jedan od svojih časopisa.
U periodu između 1908. i 1921. godine francuski naučnici Albert Calmette i Camille Guerin su predano radili na istraživanju ove kobne bolesti i razvijanju vakcine, u čemu su naposletku i uspeli.
Eksperimentišući sa jednim sojem bovinog tipa bacila tuberkuloze (koji su gajili na krompirovom bujonu sa dodatkom glicerina i žuči i presađivali svake tri nedelje) dobili su apatogeni soj koji je sadržao antigena svojstva. Ovaj soj bacila pokazao se potpuno apatogen na životinjama, pa je 21. juna 1921. godine Will-Halle vakcinisao peroralnim putem novorođenče čija je tuberkulozna majka umrla odmah po porođaju, a dete je ostalo da živi sa tuberkuloznom babom. Kako je dete ostalo živo i normalno se razvijalo, u svetu je počela široko da se primenjuje BCG-vakcinacija, prenosi portal simptomi.rs.
U čast ovih velikih naučnika, vakcina protiv tuberkuloze je nazvana inicijalima njihovih imena – BCG (Bacillus Calmette Guerin).
Danas se BCG vakcine proizvode u specijalnim, strogo namenskim i izolovanim laboratorijama. Sve loze BCG-vakcine potiču iz Pasterovog instituta u Parizu i iz Kopenhagena. Deci se daju odmah po rođenju i tako je jedna od najvećih pošasti iz skorije istorije stavljena pod kontrolu.
Srpski velikan Jovan Jovanović Zmaj, nije, nažalost, doživeo da svedoči pronalasku koji je spasio milione života, a koji bi spasio i njegove Đuliće.
Zabranjeno je preuzimanje dela ili celog sadržaja bez navođenja i linkovanja izvora u skladu s Moodiranje Uslovima korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
© 2011-2025. Moodiranje. Sva prava zadržana. Izrada sajta: ХАЈДУЦИ
Rew says:
Nije tacno da se Ruza prva razbolela. Cetvoro dete je sahranila pre nego sto se i ona razbolela. Samo Smiljka je ostala posle nje.